Čekamo li predugo da budemo spremni?

Koliko puta odgađamo nešto što želimo jer čekamo da nestane strah, da okolnosti budu bolje ili da napokon budemo potpuno sigurni u svoju odluku? Problem je što potpuna sigurnost uglavnom ne dolazi, a dok računamo koliko nas može koštati pogrešna odluka, puno rjeđe računamo koliko nas košta ona koju nikada nismo donijeli.

Postoje odluke koje odgađamo mjesecima, ponekad i godinama. Posao s kojeg želimo otići, ideja koju želimo pokušati realizirati, grad u kojem bismo voljeli živjeti, odnos koji želimo započeti ili završiti. Planiranje trudnoće, planiranje odmora, planiranje dodatnog obrazovanja, sve to čeka da budemo 100% spremni. U međuvremenu skupljamo informacije, radimo popise “za” i “protiv”, pitamo prijatelje, kolege, poznanike što oni misle i čekamo trenutak u kojem ćemo napokon biti sigurni. Problem je što sigurnost kakvu zamišljamo često ne dođe. 

Nerijetko se u donošenju važnih odluka i odlučivanju na prvi korak vodimo zabludama. One nam pružaju utjehu i razloge da ostanemo u zagrljaju svoje rutine, koja često nije osobito dobra, ali je barem poznata. Znamo što od nje možemo očekivati, naučili smo živjeti s njezinim nedostacima i, što je možda najvažnije, ne traži od nas da riskiramo ono što već imamo zbog nečega za što ne znamo hoćemo li ikada dobiti.

Zabluda br. 1: Netko drugi to već radi bolje

Strah od pogreške se danas, kada nam se zbog društvenih mreža i lako dostupnih površnih informacija čini da svi vode savršene živote, vrlo lako preruši u racionalnost. Još nije pravo vrijeme. Trebalo bi imati više novca. Djeca su premala. Konkurencija je prevelika. Netko drugi to već radi bolje.

A onda dolaze pitanja. Što ako ne uspije? Što ako uspije, a onda shvatim da to uopće nije ono što sam željela?

Većina velikih životnih odluka nema probni rok ni jamstvo povrata novca. Ne možemo unaprijed znati hoće li se novi posao pokazati boljim, hoće li neki projekt uspjeti ni hoćemo li se za pet godina zahvaljivati sebi što smo otišli ili pitati zašto nam je to trebalo.

Pa ipak, često se ponašamo kao da je potpuna sigurnost preduvjet za djelovanje. I tako ono što nazivamo čekanjem pravog trenutka ponekad postane vrlo pristojan način da godinama ne napravimo apsolutno ništa.

Zabluda br. 2: Možemo dobiti jamstvo da nećemo pogriješiti

Nikada nismo imali toliko informacija na raspolaganju prije nego što donesemo odluku. Prije nego rezerviramo hotel, možemo pročitati stotine recenzija ljudi koji su ondje spavali prije nas. Prije nego kupimo kremu od pedeset eura, pogledat ćemo Tik Tok, Reddit, sastav i ocjene korisnika. Google Maps pokazat će nam kako izgleda ulica u koju putujemo, a Instagram restoran u kojem još nismo jeli.

Kad je riječ o važnim stvarima, radimo isto. Čitamo iskustva ljudi koji su promijenili karijeru u četrdesetoj. Istražujemo koliko je teško pokrenuti vlastiti posao. Provjeravamo cijene stanova u gradu u koji razmišljamo preseliti. Pitamo prijatelje, partnera, roditelje, terapeuta i, sve češće, Chat GPT.

Informiranje je naravno korisno, ali problem nastaje kada od informacija očekujemo nešto što nam one ne mogu dati: jamstvo da nećemo pogriješiti.

Možemo pročitati još jedan članak, pitati još jednu osobu, napraviti još jednu tablicu... U jednom trenutku, međutim, više ne saznajemo ništa novo. Znamo dovoljno. Samo nam se ne sviđa činjenica da ćemo na kraju ipak morati odlučiti bez mogućnosti da unaprijed vidimo posljedice.

Zabluda br. 3: Poznata nelagoda ponekad djeluje manje opasno od nepoznate mogućnosti

Psihologija za našu sklonost ostajanju pri postojećem stanju ima i naziv: status quo bias. Ljudi zapravo nerazmjerno često biraju postojeću opciju, čak i kada im se ponude alternative.

Zato možemo godinama biti nezadovoljni poslom, odnosom ili načinom na koji živimo, a da nam ono što već imamo i dalje djeluje sigurnije od alternative. Njegove nedostatke barem poznajemo.

Znamo koliko nas nervira šef, koliko zarađujemo, kakvi su ponedjeljci i koliko nam treba do ureda. Tu je i averzija prema gubitku, jedan od najpoznatijih koncepata bihevioralne ekonomije. Potencijalnom gubitku skloni smo pridavati veću težinu nego usporedivom dobitku.

Kad razmišljamo o davanju otkaza, vrlo brzo možemo nabrojiti što gubimo: sigurnu plaću, poznate kolege, status, rutinu. Ono što bismo mogli dobiti mnogo je apstraktnije. Više slobode? Posao koji više volimo? Veću zaradu? Bolji život? Sve to tek treba ostvariti.

Čak i kada je riječ o toksičnoj radnoj sredini ili poslu koji više ne podnosimo, ono što ostavljamo iza sebe i dalje je konkretno. Ono čemu idemo tek treba postati stvarnost.

A ponekad nas paralizira i nešto drugo: duboko ukorijenjena ideja da možda ni ne zaslužujemo više, bolje ili sretnije. Da su naša trenutačna nezadovoljstva zapravo samo dokaz da nismo dovoljno zahvalni na onome što imamo.

Ali to je već tema za neki drugi tekst.

Zabluda br. 4: Ako ne donesem odluku još uvijek imam otvorene opcije

I neodlučivanje je odluka. Nema jasnog trenutka nakon kojeg možemo reći: evo, upravo sam odlučila. Samo nastavimo živjeti kao i do tada.

Godina provedena na poslu koji želimo napustiti također je posljedica odluke. Kao i još pet godina u gradu u kojem više ne želimo živjeti.

Ideja koju nikada nismo pokušali realizirati također ima cijenu, samo što ona ne dolazi odmah na naplatu. Pojavi se kasnije, u obliku pitanja što bi bilo da smo ipak pokušali.

To, naravno, ne znači da bismo trebali dati otkaz, preseliti se u Portugal i otvoriti keramički studio samo zato da jednog dana ne žalimo. Kada procjenjujemo rizik neke odluke, vrlo detaljno analiziramo cijenu djelovanja, a puno manje cijenu nedjelovanja.

Što će se dogoditi ako pokušam i ne uspijem?

Što će se dogoditi ako još tri godine ne pokušam?

Ponekad „nisam spremna“ zapravo znači „BOJIM SE“

Naravno da postoje situacije u kojima stvarno nismo spremni. Ne možemo svaki strah proglasiti iracionalnim i svaki rizik romantizirati kao hrabrost. Ako nemamo novca za stanarinu, otkaz bez plana nije nužno čin osobnog oslobođenja. Ako nemamo znanje potrebno za posao koji želimo raditi, možda prvo stvarno trebamo nešto naučiti.

Problem je razlikovati pripremu od beskonačnog pripremanja na samu pripremu. Možemo završiti još jedan tečaj. Još malo uštedjeti. Još urediti portfolio. Još pričekati da djeca budu veća. Još vidjeti što će se dogoditi na poslu. Još godinu dana razvijati ideju prije nego što je ikome pokažemo. Uvijek postoji još nešto što možemo napraviti prije nego krenemo.

Ponekad mjesecima, ponekad godinama, a ponekad toliko dugo da na kraju više ni ne znamo čekamo li doista bolji trenutak ili smo se samo naviknuli čekati.

Hrabrost je puno manje spektakularna nego što izgleda izvana

Hrabrost obično zamišljamo retrospektivno. Netko je napustio siguran posao i osnovao uspješnu tvrtku. Preselio se u drugi grad i ondje pronašao svoj život. Poslao rukopis koji su odbili deset puta prije nego što ga je netko objavio. Promijenio karijeru, otišao iz lošeg odnosa, počeo ispočetka. Kada već znamo kraj priče, početak dobiva smisao koji tada nije imao.

Odluka izgleda hrabro jer znamo da je uspjela, ipak osoba koja ju je donosila nije imala informaciju o konačnom uspjehu.

Imala je samo ono što imamo svi prije važnih odluka: nešto podataka, vlastitu procjenu, želju da nešto promijeni i prilično dugačak popis svega što može poći po zlu.

Hrabrost zato ne mora izgledati kao trenutak u kojem strah nestane. Puno češće izgleda sasvim rutinski, ali uporno: pošaljemo prijavu, dogovorimo sastanak, kažemo nekome ideju naglas. Priznamo da nešto više ne želimo. Napravimo sljedeći korak iako još uvijek nismo sigurni kamo će nas točno odvesti.

Koliko nas košta čekanje?

Volimo govoriti o pogrešnim odlukama jer su vidljive. Možemo pokazati na njih i reći: tu sam pogriješila. Puno je teže pokazati na život koji se nije dogodio.

Nećemo znati kako bi završila karijera koju nismo pokušali izgraditi, kakav bi bio život u gradu u koji se nismo preselili ni što bi se dogodilo s projektom koji je ostao spremljen negdje u bilješkama na mobitelu.

I tu je, zapravo, ono s čime se najteže mirimo: ne postoji količina pripreme koja će iz ozbiljne životne odluke potpuno ukloniti neizvjesnost.

Možemo prikupiti informacije, napraviti financijski plan,  možemo razgovarati s ljudima kojima vjerujemo. Možemo procijeniti što možemo izgubiti i imamo li način da se oporavimo ako stvari krenu loše. Sve su to dobri razlozi da ne donosimo odluke impulzivno.

Ponekad će čekanje biti najbolja odluka koju smo mogli donijeti, ali ako već godinama čekamo da prestanemo osjećati strah prije nego napravimo nešto što želimo, vrijedi si postaviti drugo pitanje -  koliko nas je dosad koštalo čekanje da budemo spremni? 

Kako lakše donijeti važnu odluku?

.

Što zapravo čekam? 

Ako čekamo konkretnu stvar, da uštedimo određeni iznos, završimo edukaciju ili riješimo neku obiteljsku situaciju, odgađanje može imati smisla. Ako čekamo samo da se jednog jutra probudimo bez straha, mogli bismo čekati jako dugo.

Koji je najgori realistični scenarij? 

Ne najgori scenarij koji možemo zamisliti u tri ujutro, nego ono što se doista može dogoditi. Možemo li izgubiti novac, vratiti se na stari posao, promijeniti plan? I, još važnije, bismo li se od toga mogli oporaviti?

Koliko je odluka zapravo konačna?

Velikim odlukama često unaprijed dajemo težinu nečega što će zauvijek odrediti naš život. Neke doista imaju velike i teško reverzibilne posljedice, ali mnoge ipak dopuštaju korekciju smjera.

Što dobivam ako ništa ne promijenim?

 Ovo pitanje obično znamo odgovoriti vrlo brzo: sigurnost, poznatu rutinu, stabilnost. Vrijedi odmah dodati i drugo: što time gubim?

Što bih savjetovala nekome drugome u istoj situaciji?

Puno lakše prepoznajemo kada prijateljica ostaje na poslu koji je iscrpljuje, kada netko godinama govori o projektu koji nikada ne pokrene ili kada osoba koju volimo samu sebe uvjerava da još nije pravi trenutak.

Tuđe probleme često vidimo jasnije jer u njima nismo emocionalno investirani. Odmak od vlastite situacije može pokazati koliko smo neke rizike povećali samo zato što se odnose na nas.

Hoću li za šest mjeseci imati neku važnu informaciju koju danas nemam? 

Ako hoćemo, čekanje ima svrhu. Ako ćemo za šest mjeseci imati iste informacije, iste argumente i isti strah, onda vrijeme samo po sebi vjerojatno neće riješiti dilemu.