ChatGPT kao terapeut: Može li nam AI pomoći da bolje razumijemo sebe?

Donedavno smo umjetnu inteligenciju pitali da nam napiše mail, složi plan putovanja ili kreira recept od namirnica koje imamo u hladnjaku. Danas joj govorimo zašto smo se posvađali s partnerom, prepričavamo odnos s roditeljima, analiziramo vlastite reakcije i pitamo je zašto se uvijek iznova nalazimo u istim životnim situacijama. Možemo li se pouzdati u AI kada je u pitanju naše mentalno zdravlje?

Jesmo li počeli optimizirati i upoznavanje sebe?

Navikli smo optimizirati gotovo sve. Tražimo kako u manje vremena napraviti više posla, kako spavati kvalitetnije, trenirati učinkovitije, brže učiti i bolje organizirati dan. Postoje aplikacije koje će nam reći kada trebamo piti vodu, koliko smo duboko spavali i jesmo li danas napravili dovoljno koraka. Nije neobično da smo u jednom trenutku poželjeli optimizirati i vlastitu introspekciju.

AI je, gotovo neprimjetno, iz praktičnog asistenta postao i mjesto na kojem pokušavamo razumjeti sami sebe. ChatGPT i njemu slični alati dostupni su nam uvijek, pa ne moramo čekati termin, ne moramo razmišljati je li naš problem dovoljno velik da bismo zbog njega potražili stručnu pomoć i možemo im napisati upravo ono što nam prolazi kroz glavu. Neće nas prekinuti, neće nas osuđivati i, možda najprivlačnije od svega, odgovor ćemo dobiti gotovo odmah.

Postoji li prečac kada je u pitanju mentalno zdravlje?

Nedavno sam upravo o AI psihoterapiji razgovarala s prijateljima. Jedan od njih koristi AI za analiziranje vlastitih obrazaca i njegov je argument bio jednostavan: on o sebi ionako već sve zna. Prošao je dovoljno pravih terapija, dovoljno razmišlja o sebi i svjestan je svojih obrazaca. AI mu samo pomaže da brže poveže stvari za koje bi mu u psihoterapiji možda trebali mjeseci razgovora i pozamašan budžet.

Ako postoji alat kojem možemo opisati situaciju, dati mu dovoljno konteksta i zauzvrat dobiti pitanje ili perspektivu koje se sami nismo sjetili, zašto ga ne bismo koristili? Ne mislim da postoji išta loše u tome da si pomoću umjetne inteligencije pokušavamo pomoći. Ponekad nam je možda upravo takva perspektiva potrebna da bismo nešto što nam je cijelo vrijeme bilo pred očima napokon vidjeli.

Ali jedna mi je stvar iz tog razgovora ostala u glavi: nije li smisao samospoznaje upravo u procesu, u dugotrajnom kopanju po vlastitim mislima, propitivanju onoga što mislimo da o sebi već znamo i postupnom dolaženju do odgovora?

Znati nešto o sebi nije isto što i do toga doći

Psihoterapija se danas često promatra gotovo kao još jedan oblik osobnog razvoja. Odlazimo tamo kako bismo otkrili svoje obrasce, pronašli uzroke ponašanja, naučili postavljati granice i, na kraju, postali neka funkcionalnija verzija sebe. A kako smo i inače skloni tražiti lakše i brže puteve do cilja, privlačna je ideja da i probleme vezane uz vlastitu psihu možemo riješiti gotovo instantno.

No, svrha psihoterapije nije samo u tome da nam netko kaže zašto smo takvi kakvi jesmo. Možemo savršeno dobro znati da određenu situaciju teško podnosimo zbog nečega što nam se događalo u djetinjstvu. Možemo razumjeti zašto biramo određene odnose, zašto nam je važno što drugi misle o nama ili zašto se povlačimo svaki put kada bismo trebali reći što želimo. Možemo o tome pročitati deset knjiga i vrlo precizno objasniti vlastite obrasce.

Pa ih ipak nastaviti ponavljati, jer razumjeti nešto intelektualno i doživjeti taj isti uvid emocionalno nisu ista stvar.

Što nam AI ipak može dati?

To, naravno, ne znači da je korištenje umjetne inteligencije za razgovor o vlastitim problemima nužno loša ideja. AI može biti vrlo koristan alat za samorefleksiju, posebno ljudima koji su već bili na psihoterapiji i mogu procjeniti kvalitetu komunikacije s AI alatom, ili kada nemamo  mogućnost razgovarati sa stručnom osobom.

Ponekad nam već samo formuliranje problema pomaže da ga jasnije vidimo. Kada moramo nekome, pa čak i nečemu, objasniti što se dogodilo, prisiljeni smo vlastite misli pretvoriti u riječi. AI nam može ponuditi drugu perspektivu, pomoći prepoznati obrazac koji se ponavlja ili postaviti pitanje koje si sami nismo postavili.

Tu je i njegova dostupnost. Psihoterapija nije dostupna svima, barem ne onda kada im je potrebna. Financijski je mnogima nedostižna, na termine se čeka, a nekima je i sama odluka da potraže stručnu pomoć velik korak. Ako će nekome razgovor s AI-jem pomoći da prvi put imenuje ono što osjeća ili shvati da mu je potrebna stručna pomoć, teško je tvrditi da u tome nema vrijednosti. Ali tu dolazimo do granice onoga što nam  AI može ponuditi.

Što se događa između pitanja i odgovora?

Na terapiji se, barem kada govorimo o terapijskim pravcima koji počivaju na razgovoru i samorefleksiji, ne događa samo razmjena informacija. Nešto ćemo racionalizirati, neki ćemo odgovor uporno zaobilaziti, neko nas pitanje može naljutiti, a neko rastužiti. Ponekad ćemo nešto što smo o sebi već odavno znali izgovoriti i prvi put zaista osjetiti. Upravo se zato ono važno često događa između pitanja i odgovora.

Ako ChatGPT-u ispričam dovoljno detalja o svom životu, sasvim je moguće da će mi ponuditi vrlo preciznu interpretaciju. Mogu je pročitati i pomisliti: da, upravo je to to. Ali terapijski proces uključuje i ono što se događa dok do tog uvida dolazimo a to je otpor, emocija,  reakcija druge osobe i odnos koji s njom gradimo.

Psihoterapija se ne događa samo kroz ono što je izgovoreno nego i kroz odnos u kojem je izgovoreno. Postoje, naravno, i situacije u kojima je potrebna ozbiljnija stručna procjena i pomoć koju AI ne može pružiti.

AI kao pomoć, a ne prečac

Umjetna inteligencija može nam pomoći postavljati bolja pitanja, zapisivati misli, sagledavati situacije iz nekoliko perspektiva i primijetiti stvari koje bismo inače previdjeli. Možda nam čak može pomoći da na susret s terapeutom dođemo s nečim o čemu želimo razgovarati.

Ako nešto o sebi mogu saznati danas, zašto bih do toga dolazila šest mjeseci, godinu ili dvije?

Vrijednost nije samo vrijeme potrebno da pronađemo odgovor. U njemu učimo prepoznavati vlastite reakcije, tolerirati neugodu, mijenjati perspektivu i ostati s nekim osjećajem malo dulje nego što bismo inače željeli. Učimo i biti u odnosu s drugom osobom dok sve to radimo.

Primamljivo je pomisliti da možemo ubrzati i upoznavanje samih sebe. Možda ponekad i možemo. Ali kada je riječ o psihoterapiji, ono kopanje koje toliko želimo skratiti u pravilu nije prepreka na putu do odgovora. Možda je upravo ono najvažniji dio procesa.