TIJELO NE LAŽE: O onome što ne stignemo osjetiti

Postoje ljudi koji ne znaju odmoriti i oni se često osjećaju nemirno kad dan ne donese barem jednu vatrogasnu situaciju. Pod stresom dišu jasnije, misle brže, drže se uspravnije. Nisu oni ovisni o kaosu kao što često vjerujemo, oni su na njega navikli. Njihov je sustav postavljen tako da mu smirenost nije prirodna. U njihovom tijelu, tišina se pogrešno prepoznaje kao prijetnja. Nažalost, takvih ljudi danas je sve više. 

Navikli smo na brzinu, na buke izvanjskog, na misli koje presijecaju druge misli,  potpunu raspršenost uma ali nismo navikli slušati ono što se javlja u tišini, kada prestanemo govoriti i prestanemo se kretati. Tada, umjesto olakšanja, često osjetimo nemir, kao da je mirnoća zapravo znak da nešto nije u redu. 

U takvom stanju, tijelo postaje posljednje mjesto gdje emocije mogu biti prepoznate. Sve ono što nismo stigli izgovoriti, razjasniti, razgraditi i sve što se nakuplja u danima, tjednima, godinama polako se pretače u tijelo. U grč. U težinu. U pritisak ispod rebara. U napetost u čeljusti.

Navika da odvajamo emocije od tijela duboko je ukorijenjena. Emocije smatramo slabostima, subjektivnim i često iracionalnim pojavama, dok tijelo doživljavamo kao sustav za izdržavanje, za nošenje kroz dan. Taj rascjep, međutim, nije stvaran. On je konvencija, dogovor, obrambeni mehanizam koji više ne služi nikome. Tijelo sudjeluje u svemu. Bilježi svaki osjećaj, svaki izostanak osjećaja, svaku napetost koja nije imala kamo otići. 

Ne pretjerujemo, simptomi su stvarni

Kada se bol ne može objasniti medicinskim jezikom, kada su nalazi uredni, ali tijelo svejedno ne pronalazi mir, to nije pogreška. To je trag.

Potiskivanje emocija i njihovo izbacivanje, svjesno ili nesvjesno ne briše ih, nego ih mijenja. One se premještaju u fiziološke obrasce i iznutra polako ometaju funkcije koje bi nas trebale štititi. Narušavaju ritam, imunitet, san, probavu. Umjesto da ostanu u sferi osjećaja, emocije se pretaču u simptome. 

Tijelo tada ne reagira pretjerano, kako često volimo reći, nego precizno. Samo što mi više nismo navikli razumjeti njegov jezik. I upravo nas zato tijelo boli. Ne zato što nešto nije u redu, nego zato što predugo nije bilo viđeno.

Tjelesna mapa emocija koje nikada nismo stigli razložiti

Sve više liječnika danas ističe kako je pogrešno promatrati fizičku bol isključivo kroz prizmu anatomije i biokemije. Tijelo nije mehanizam koji se kvari bez konteksta, ono je sustav povezan s emocionalnim iskustvom, i sve je više istraživanja koja pokazuju kako upravo neizražene emocije, dugotrajni stres, potiskivanje i nerazriješeni unutarnji konflikti mogu imati vrlo konkretne tjelesne posljedice. 

U toj dinamici, bol se više ne doživljava kao problem, nego kao simptom kojemu pristupamo sa strahom, ali i sa znatiželjom.

Neke emocije, bez ikakve metafore, imaju svoje mjesto. Ne u simboličkom, nego u stvarnom, fizičkom smislu. Tuga se često zadržava u području prsa. Teškoća s disanjem, osjećaj stezanja, pritisak bez vidljivog uzroka, sve su to načini na koje tijelo pokušava naći mjesto  onome što je trebalo otići, ali nije moglo. Ljudi to opisuju kao osjećaj da nešto sjedi na njima. Nešto što se ne da pomaknuti, jer je istovremeno stvarno i neuhvatljivo.

Napetost u vratu i ramenima gotovo se uvijek povezuje s pretjeranom odgovornošću. Premalo delegiranja, previše kontrole, previše neizgovorenog “ne”. 

Tijelo koje pokušava sve nositi poptuno samo, prije ili kasnije više ne može. I tada ono što zovemo ukočenost zapravo postaje granica koju nismo znali postaviti na vrijeme.

Donji dio leđa, osobito kad nema vidljivog fizičkog uzroka, često reagira na egzistencijalni pritisak. Osjećaj da se nema na što osloniti, da pod nama nema temelja, da je sve na klimavim nogama. Slično se događa i s kukovima, koji iznenada postaju slabi ili bolni, najčešće kada se nalazimo pred odlukama koje zahtijevaju kretanje naprijed, ali ne znamo kamo. Ili ne znamo je li to što nas zove stvarno naš glas, ili tuđi zahtjev.

Želudac je jedno od najsenzitivnijih mjesta u tijelu i rijetko reagira isključivo na hranu. Refluksi, gastritis, zatezanja i mučnine često su posljedica emocionalnih opterećenja koja ne znamo “probaviti”. Situacije koje su preteške, ljudi koje trpimo a ne želimo, razgovori koje uporno odgađamo. Umjesto da izađu, ti sadržaji se vraćaju unutra i to u ciklusima, tiho, ali uporno.

Neke se stvari ne rješavaju ni lijekovima, ni dijagnozama

Slojevi iskustva koji nisu ni mentalni i fizički, već nešto između smještaju se u tkiva, u mišićnu memoriju, u tenzije koje osjećamo bez očitog razloga.

Nije svaka bol psihosomatska, i nije svaka emocija uzrok bolesti. No ako tijelo boli, a svi nalazi šute, možda to nije ni slučajnost nije greška, nego znak za pažljivo slušanje. Ne da bismo postali sumnjičavi prema sebi, nego da bismo prestali ignorirati vlastitu osjetljivost.

Nježne prakse koje tijelo prepoznaje kao prisutnost

Svaki povratak tijelu je osoban, intiman i fragmentiran. Ne događa se naglo, ne traži odluke, već dobru volju da budemo tu gdje jesmo. Samo tu, bez naše stalne produktivnosti, punktualnosti, ispravnosti, moralnosti. Nego biti tu za našu osjetljivost, za sve ono što stalno zanemarujemo. 

Njega kao odgovor, ne korekcija

Povratak tijelu ne počinje tamo gdje nešto treba popraviti, nego tamo gdje je nešto zanemareno. Često upravo lice tretiramo kao površinu za optimizaciju i teško pronalazimo trenutak u kojem njega nije obaveza, nego čin nježnosti. Ulja i kreme koje koristimo, dodir kojim nanosimo balzam, pažnja koju pridajemo koži, sve to govori tijelu da je viđeno, ne zato što je lijepo, već zato što je tu. I to je dovoljno.

Pisanje kao oblik uspostavljanja unutarnjeg reda

Kada zapisujemo ono što nas boli, bilježimo i ono što nam tijelo pokušava reći. Pisanje ne služi tome da stvori narativ, nego da prepozna obrazac. Što se javlja u ponedjeljak, a nestaje tek u petak? U kojem dijelu mjeseca smo ranjiviji? Kojim danima se težina vraća u prsa, bez jasnog razloga. 

Disanje kao svakodnevni početak

Često ostajemo bez daha, a da toga nismo svjesni. U stresu, u žurbi, u razgovorima koji nas zateknu  da nam postoje postaje plitak, brz i jedva primjetan. I tako prođu sati, ponekad i dani, bez da udahnemo do kraja. Zato je važno stati. Zatvoriti oči. Udahnuti i izdahnuti. Bez cilja, bez pokušaja da nešto postignemo. Samo da se vratimo u tijelo.

Kratka svakodnevna meditacija i to dvije minute sa zatvorenim očima, dlan na trbuhu, dah koji promatramo bez da ga mijenjamo, može postati sidro. Naš prostor u kojem ništa ne moramo, ali možemo biti prisutni. A to je, u vremenu koje nas stalno traži akciju, već dovoljno.

Pokret koji nije mjerenje, nego dozvola

Tijelo koje je izmoreno zahtjevima ne traži intenzitet. Možda nije uvijek spremno na vježbanje, ali jest na kretanje. Počinjemo s hodanjem koje ne vodi nikamo ili istezanjem koje ne dokazuje fleksibilnost. Pokret koji postoji sam za sebe, a ne kao dokaz napretka. Kada prestanemo tražiti rezultat, često po prvi put osjetimo tijelo u njegovom stvarnom obliku – ne kao nešto što nas koči, nego kao nešto što nas štiti.

Sitna zadovoljstva

Juha. Čaj. Ruka na trbuhu. Prostor bez ekrana. Sve ono što izgleda jednostavno zapravo je otpor. 

Na prvi pogled, ti su rituali odišu jednostavnost. Pisanje nekoliko rečenica dnevno ili disanje. Tople kupke ili ulje na koži. Šetnja bez cilja.

Sve to izgleda banalno, gotovo trivijalno u usporedbi sa zahtjevima koje pred sebe postavljamo svaki dan. I upravo zato ih je teško održati. Ne zato što su komplicirani, nego zato što zahtijevaju prisutnost. 

A prisutnost je u ovom svijetu najteže sačuvati. Rastresenost nije slabost, ona je uvjet današnjeg života. Ali zato ritual postaje odluka, svjesni čin povratka sebi. Ne luksuz u klasičnom smislu riječi, nego najviša vrsta unutarnje discipline. 

Nešto što ne radimo da bismo se smirili, nego da bismo se podsjetili tko smo kad nitko ne traži da budemo išta drugo. U tome je stvarna snaga: postaviti pažnju kao osobni standard, čak i kad sve oko nas traži da je izgubimo.