Ovo nije priča o ružama: veljača kao vrijeme autentične ljubavi

Veljača je mjesec tihog prijelaza, nenametljiv most između zimskog mirovanja i prvih, gotovo nečujnih znakova proljetnog buđenja. Ne traži nagle rezove ni velike odluke. Dovoljno je da usporimo i ostanemo malo dulje tamo gdje jesmo.

I dalje boravimo u prostoru zime, ali svjetlo se zadržava nešto dulje, dani se polako šire, a nada pronalazi put bez potrebe za velikim gestama. Baš je u toj tihoj promjeni sadržano  ono što veljaču čini toliko iskrenom.

To nije vrijeme spektakularnih početaka niti ambicioznih obećanja. Veljača je i dalje zimski mjesec koji nas podsjeća na vrijednost usporavanja, na slušanje, promatranje i tiho unutarnje poravnanje prije novog ciklusa djelovanja. 

Ono što je posebno kod veljače jest da nas na sve ovo potonje podsjeća kroz svoje najvažnije obilježje - LJUBAV. 

Što ljubav znači u stvarnom životu: odnosi, posao i osobni rast u veljači

Ako veljača nešto poručuje, to je ideja da se djelovanje može voditi ljubavlju. Ljubavlju prema sebi, prema drugima, ali i prema životu koji se postupno gradi, realnom životu sa svim njegovim fazama, zastojima i ponovnim pokušajima.

Ovog se mjeseca fokusiramo na nježnost i ljubav u svakodnevnim izborima. U tom prostoru razmišljamo što nas doista njeguje, a što iscrpljuje; što je u nama sazrelo, a što je izgubilo smisao. 

Navike koje nam često djeluju kao sigurnost ponekad postaju tek obrasci koji više ne služe onome što želimo postati.

Veljača, sa svojim naglaskom na ljubav, otvara pitanje što ljubav zapravo znači u svim aspektima života: u partnerskim odnosima, prijateljstvima, ali i u profesionalnim odlukama.

Ljubav često izgovaramo kao riječ koja se podrazumijeva, gotovo automatizirano, dok istodobno dio nje ostaje neizražen i čeka  pravi trenutak, osobu ili priliku da se pokaže u punini. Upravo je sada vrijeme da se zapitamo jesmo li spremni i pustiti i otpustiti onu vrstu ljubavi koja više ne nosi rast.

Otpuštanje i povjerenje

Kako bismo napravili prostora za autentične osjećaje, bilo bi dobro ovaj mjesec ljubavi iskoristiti na način da otpustimo što više onoga što ne rezonira s našim unutarnjim ritmom. 

Često, pogotovo u poslu, ali i u prijateljskim i ljubavnim odnosima jako teško otpuštamo i priznajemo da nešto više nema onu pravu iskru. Držimo se za neke poslovne prilike i odnose samo zato što mislimo da su “sigurne”.

  Takva sigurnost zna postati tijesna, toliko da više ne ostavlja prostora da mirno dišemo, zato što  osjećamo  da se energija troši na održavanje nečega što je već ispunilo svoju svrhu.

Iskustvo pokazuje da tek u trenucima prijeloma postaje jasno koliko je otpuštanje zapravo oslobađajuće. Nakon završetka odnosa ili projekta koji je dugo nosio težinu, tijelo prodiše, a prostor koji se otvori djeluje gotovo iznenađujuće lagano. Upravo o takvom otpuštanju govori veljača. To nije otpuštanje iz naglosti, nego iz dubokog razumijevanja da ljubav ne može postojati tamo gdje više nema rasta.

Takve promjene rijetko su jednostavne. Često ih doživljavamo kao trenutke u kojima se tlo ruši pod nogama, no upravo ti trenuci otkrivaju autentičan put. Put koji nije rezerviran za savršene, nego za hrabre.

Kad prestanemo ulagati tamo gdje smo već dali sve, veljača podsjeća da niti jedna gesta ne mora biti nasilna kako bi bilo stvarna.  Ljubav nije nagla ni dramatična; ona se očituje kao suptilni osjećaj unutarnje ugode i tiho, instinktivno znanje da se krećemo u smjeru koji je usklađen s nama.

Prostor povjerenja koji moramo osloboditi kako bismo otpustili stare misli koje nas koče također je prostor čiste ljubav. Oslobađanje tog prostora započinje odnosom prema sebi. 

Sjeme koje se sada sadi još nije vidljivo, ali upravo zato traži vjeru, povjerenje. Neke se stvari razvijaju ispod površine, daleko od pogleda i potvrda, i to je njihov prirodni tijek.

Njegovanje srca

Kako bismo pripremili svoje tijelo i svoje misli za ostatak godine i zadatke koje si postavljamo upravo sada u veljači naš je zadatak da prvenstveno njegujemo i dalje svoje srce i pazimo na sebe. 

Srce, tijelo, ali i naš duh i naše misli njeguju se onim što često zanemarimo jer nam ne izgleda kao dovoljno važno. Tu su planirane tišine, prostor koji oslobađamo samima sebi da se bolje čujemo, zatim nekoliko rečenica u našem dnevniku koje zapisujemo bez veliki ambicija ili šetnja bez cilja nakon koje svjesno uživamo u toplom napitku. Sve nas to vraća nama samima. 

Ne utrkujemo se s tuđim tempom, jer u ljubavi (prema sebi, prema poslu, prema drugima) nema mjesta usporedbama. Poštujemo vlastiti put čak i onda kada nam je u sadašnjem trenutku možda i  nejasan. 

Srce će nam šapnuti kad bude spremno. Rast kojem danas svi toliko težimo dolazi uvijek postupno, baš kao i proljeće, te ne mora biti glasan da znamo da je stvaran. 

Kad prestanemo ulagati tamo gdje smo već dali sve,  dolazi ljubav.  Tek onda kada je možemo vidjeti, kada pomireni sa samima sobom postanemo prisutni u svom životu.

Upravo zato vjerujemo da ovaj tekst valja završiti, umjesto nametnutim zaključkom, vrlo važnim pitanjima: 

Postoji li nešto što još uvijek držimo samo zato što je poznato, a ne zato što nas hrani?

 Biramo li nježnost prema sebi ili i dalje govorimo jezikom starih i tuđih očekivanja?

Gdje u odnosima ostajemo iz navike, a gdje iz stvarne prisutnosti?

Što bismo učinili kada bismo ljubav shvatili kao svakodnevnu praksu, a ne kao rijedak događaj?

Jesmo li spremni otpustiti ono što nas je nekad štitilo, ali nas danas više ne vodi naprijed iako nudi takozvanu sigurnost?

Oslobodite vremena, zapišite ove odgovore čak i ako ne znate odmah  što o njima mislite, srce će vam šapnuti. I sretan vam mjesec ljubavi!