Iluzija brzog uspjeha: Kako prigrliti proces

O sporosti, povratku sebi i stvarnom značenju unutarnjeg rasta

Često pomislimo da kasnimo sa svojim životom, da je nekome drugome uspjelo jer je znao nešto što mi nismo. Da smo propustili našu priliku da se dokažemo drugima i sebi, da smo prespavali vlastiti preokret i vlastiti uspjeh. 

Iza te misli da kasnimo često stoji  osjećaj da s nama nešto nije u redu. Da smo previše spori. Premalo jasni. Nedovoljno odlučni. Da nismo dovoljno napredovali, i da je to  samo naša krivnja.

Najviše frustracije budi onaj osjećaj da nismo tamo gdje mislimo da bismo već trebali biti. U nekom boljem životu, u stabilnijem odnosu, u zrelijem, ali ljepše formiranom tijelu, u sigurnijoj verziji sebe. Taj nesrazmjer, između unutarnjeg osjećaja da se trudimo i vanjske tišine koja ništa ne potvrđuje, stvara napetost. 

Iz te točke kreće sumnja u sebe, u okolnosti u vlastitu sposobnost da se uopće mijenjamo.

Zašto nam se to događa i je li to danas sve češća pojava?

Danas je lakše nego ikad povjerovati da svi drugi žive bolje i brže od nas.

Društvene mreže oblikuju dojam da je promjena nešto što se dogodi u tri koraka. Da se uspjeh vidi odmah. Da su drugi „kliknuli“ s pravom rutinom, pravim poslom, pravim partnerom dok mi još uvijek pretražujemo svoje opcije.

Uz to, više se ne uspoređujemo s ljudima koje poznajemo, nego s nečijim editiranim isječcima života. Usporedba više nije tiha, unutarnja misao. Ona je svakodnevna, javna i zapravo konstantna.

Možda nije s nama ništa krivo, nego s našim očekivanjima

Postoji ta tiha pretpostavka, da postoji pravi tempo, pravo vrijeme i pravi redoslijed. Da postoji logika po kojoj se živi ispravno. Taj obrazac razmišljanja nije osoban, on je danas postao kolektivan.  Pritisak da sve ima smisla, da se napreduje, da se uvijek ide „negdje“, da je svrha mjerljiva, a identitet definirana kategorija.

U takvom svjetlu, ne znati gdje idemo i ne imati odmah rezultat, osjećati se izgubljeno čini se kao osobni neuspjeh. Ali tko točno određuje kad je vrijeme za što? Tko kaže kad bismo trebali imati odgovore, stabilnost, jasnoću? I koliko toga zapravo dolazi iz nas, a koliko iz tuđih projekcija?

Možda najviše boli to što stalno imamo osjećaj da nešto moramo opravdati.Svoju zbunjenost. umor, zastoje ili  povratke na staro. Jer naučeni smo da sve mora imati formu i da sve mora ići “negdje”, a ono što je u procesu, ono što se još nije iskristaliziralo, društveno se ne priznaje.

Ne moramo voljeti svaku fazu rasta

Neke će nas faze posramiti, neke iscrpiti, neke zateći u stanju u kojem bismo radije da nas nitko ne vidi. Neke će izgledati kao korak unatrag, a neke kao potpuni gubitak smjera. To ne znači da s nama nešto ne valja. 

Iako rečenice poput biti strpljiv ili vjerovati u put, zaista lijepo zvuče, one nam zapravo ne nude puno kada smo nezadovoljni svojim progresom.

U stvarnosti, prigrliti proces znači naučiti kako se ponašamo dok nismo sigurni u ishod i još važnije ne sabotirati se u toj nesigurnosti. To znači ne odustati od sebe zato što ne možemo sve odmah.

To su sitne, ali konkretne stvari:

1. Dati si dozvolu da počnemo iznova, koliko god puta treba.

Proces nikad nije ravan put, u njemu su padovi normalni. Dani kad opet biramo ono što smo se zakleli da više nećemo, kad se izgubi momentum. I kad se čini da ništa nema smisla. Prigrliti proces znači ponekad i vratiti se. Po stoti put, ako treba i to bez krivnje.

2. Prepoznati koje nas radnje vraćaju sebi.

Za nekoga je to hodanje, za nekoga rutina doručka, pisanje dnevnika. Te stvari nemaju marketinšku vrijednost, ali imaju osobnu i kad znamo koje su, možemo ih koristiti kao sidra. Nije poanta biti savršen. Poanta je znati što nas može vratiti kada odlutamo.

3. Ne analizirati sve do smrti.

Proces ne podnosi stalnu potrebu za definicijom. Ako stalno pokušavamo odrediti gdje smo, koliko smo napredovali, jesmo li bliže cilju, gušimo samu promjenu.
Neki pomaci ne mogu se racionalizirati i zapravo se samo osjete s vremenskim odmakom. Kad odjednom shvatimo da više ne reagiramo isto, ili da nas nešto više ne boli kao prije.

4. Birati svakodnevno, umjesto dramatično.

Velike odluke imaju svoju težinu, ali pravi rad je u svakodnevnim izborima:
– Hoćemo li se naspavati ili još jednom skrolati?
– Hoćemo li se hraniti ili samo preživljavati?
– Hoćemo li sami sebi postavljati granice ili čekati da sve pukne?

Te male odluke grade osnovu, zato jer proces ne traži da budemo nova osoba. Samo traži da budemo prisutni sa sobom, čak i dok se još nismo promijenili.

5. Ne raditi sve odjednom

Kad pokušamo „riješiti svoj život“ u jednom tjednu, rezultat je najčešće iscrpljenost i vrlo brzi povratak starim obrascima. Proces ne treba agresiju i ne voli maksimalizam. Voli kontinuitet. A to znači: jedna stvar po jedna stvar. Ne savršen dan – nego bolji tjedan. Ne savršena verzija sebe – nego verzija koja ne odustaje.

O wellbeingu se danas puno govori – najčešće isto  kao o nečemu što treba postići. Kao o stanju u kojem smo uvijek smireni, regulirani, puni fokusa. Kao o nečemu što možemo „postići“ ako samo dovoljno treniramo, meditiramo, hranimo se zdravo i imamo savršen jutarnji ritual.

Wellbeing je mjesto koje nije cilj, nego uvjet da proces uopće potraje

Wellbeing nije dokaz da smo „uspjeli“, on bi trebao biti podrška da ostanemo u procesu i kad ne znamo kuda idemo.

To je sve ono što nas drži dok se ne snalazimo. Nisu to savršeni dani, već male rutine koje nam pomažu da se ne raspadnemo usput.

*Hodanje kad bismo se najradije zatvorili.
*Topli čaj kad nemamo snage „jesti pravilno“.
*Tuš bez pritiska da „radimo self-care“, samo da se vratimo u tijelo.

Rast je moguć jedino kad imamo gdje sletjeti dok mijenjamo smjer, a wellbeing je to mekano mjesto koje nije cilj, nego uvjet da proces uopće potraje.

U trenucima u kojima ne znamo što mislimo, što osjećamo ni što bi točno trebalo biti sljedeće, tijelo često zna više nego mi. Dok pokušavamo analizirati svoj put, izmjeriti koliko smo se promijenili i je li ta promjena „dovoljna“, tijelo odgovara bez riječi, kroz napetost, bol, vrtoglavicu, iscrpljenost, nesanicu. I to je ono što često predvidimo dok govorimo o rastu: on nije samo misaoni čin. On ne živi u afirmacijama. On se događa u tijelu koje ga mora iznijeti.

Zato wellbeing nije estetski dodatak osobnom razvoju. Nije ni faza u koju ulazimo kad sve drugo sredimo. To je ono osnovno. To je okvir unutar kojeg možemo preživjeti vlastitu nestabilnost.

Već rastemo - rast nije nešto što pokažemo

Pravi rast nije nešto što pokažemo. To je nešto što više ne moramo dokazivati. On je trenutak kad više ne reagiramo na stvari koje su nas nekad bacale s ravnoteže. Kad prestanemo tražiti potvrdu za svaki korak. Kad više ne živimo da bismo bili u pravu, nego da bismo bili u miru.

Pravi rast je kad prestanemo žuriti.  Kad ne biramo ono što je „najbrže“, nego ono što je stvarno naše i kad ne pokušavamo sve objasniti, već naučimo ostati prisutni i u onome što nema jasan odgovor.

Uspjeh je trenutak u kojem prestajemo bježati od sebe

Uspjeh nema nikakve veze s onim što postignemo, niti s time koliko nas drugi vide, već sa sposobnošću da ostanemo u kontaktu sa sobom dok se stvari još nisu posložile, da ne izdamo ono unutarnje čak i kad ne znamo kamo vodi, da prepoznamo trenutke u kojima se ništa ne događa kao važne, a ne kao izgubljene.

Uspjeh se ne bi trebao u tom kontekstu mjeriti napretkom, već stupnjem u kojem smo se naučili kretati bez prisile da sve kontroliramo, u kojem više ne podliježemo tuđim mapama, već biramo vlastitu orijentaciju, makar bila nejasna, spora, “kriva” u očima drugih.

Možda je stvarni uspjeh to što više ne tražimo stalnu potvrdu, jer smo naučili biti mirni u vlastitoj nesigurnosti. Uspjeh nije kraj puta, nije priznanje ni kraj napora, uspjeh je trenutak u kojem prestanemo pokušavati pobjeći iz sebe, jer po prvi put imamo dovoljno kapaciteta da budemo točno tu gdje jesmo, bez potrebe da budemo išta drugo.

Možda ne postoji savršeni trenutak u kojem ćemo moći reći: sada sam uspjela, sada sam gotova, sada sam došla do kraja, ali moguće je da postoji nešto važnije od toga, a to je sposobnost da ostanemo u središtu, prisutni u onome što je nedovršeno, nejasno, nesigurno, a ipak naše.