Book Club: Srce nam najčešće ne slamaju drugi – slamamo ga sami sebi
U travnju se u Materia Book Clubu čitala knjiga Nemojte više nikada slomiti svoje srce autorice Meggan Roxanne.Ova knjiga bila je podsjetnik – tih, ali neumoljiv – da srce najčešće ne slamaju drugi, već da ga slamamo sami sebi.
Ovaj tekst je osobna, a možda i kolektivna inventura: kako se lomimo, kako se štitimo, i gdje uopće počinje iscjeljenje. Autorica knjige Meggan Roxanne pita : “Jeste li ikad ignorirali vlastite potrebe samo zato da bi se netko drugi osjetio sretnim, čak i ako ste imali osjećaj da izdajete sebe?”
Već na ovom prvom pitanju, mnogi od nas padamo. Čitanjem ove knjige ponovno otkrivamo svoju vlastitu životnu magiju.
Ne slamamo se naglo. To je mit.
Većina slamanja srca događa se postupno, kroz niz malih kompromisa, prešućenih trenutaka i unutarnjih odustajanja koja nitko drugi ne primjećuje. Najčešće ih ne primijetimo ni sami. U tome i leži težina prekidanja sa samima sobom. Taj se prekid ne događa kao eksplozija, on nije namjeran, on je zapravo tiho povlačenje.
U tim situacijama često gubimo ono instinktivno, intuitivno i istinito u nama, a naše srce šuti jer više nije sigurno hoćemo li ga shvatiti ozbiljno.
Evo nekih od najčešćih razloga slamanja našeg srca:
Slamamo ga svaki put kad šutimo, iako znamo da bismo trebali govoriti
To nije šutnja iz mudrosti, već šutnja iz straha. Iz uvjerenja da će naše riječi nekome smetati, biti previše, izazvati konflikt. S vremenom, šutnja postane refleks. Počinjemo vjerovati da ono što osjećamo nije važno ili da neće biti ozbiljno shvaćeno. Srce tada ne prestaje govoriti zato što nema što reći, već zato što se previše puta uvjerilo da ga nitko neće čuti.
Slamamo ga kad govorimo “da”, iako mislimo “ne”.
Iz pristojnosti, iz navike, iz želje da ne budemo problem. I svaki put kad to napravimo, nešto u nama zadrhti i osjetimo mali otpor, napetost, znak – i ipak odlučimo to ignorirati. Naučimo se ne slušati. A kad se dovoljno dugo ne slušamo, više ni ne znamo što stvarno želimo.
“Pretvarajući se da nemamo potreba ne postižemo da nas je lakše voljeti.”
Slamamo ga kad opravdavamo ono što nas boli.
Kada nalazimo razloge za tuđe ponašanje koje nas umanjuje. Kada pokušavamo razumjeti nekoga tko se ne trudi razumjeti nas. Kada dajemo nova značenja nečijem odsustvu, šutnji, hladnoći samo da bismo izbjegli pogledati stvarnost takvu kakva jest. Ta racionalizacija nije suosjećanje, to je izdaja sebe.
Slamamo ga kad podcjenjujemo vlastitu intuiciju
Kad osjetimo da nešto nije za nas, ali se svejedno trudimo. Znamo da je nešto krivo, ali biramo “biti racionalni”. Iako nešto u tijelu vrišti, mi i dalje idemo u suprotnom smjeru. Intuicija je oblik unutarnjeg znanja, a kada ju zanemarujemo, ne gubimo samo smjer, već i povjerenje u sebe. I često nam se dogodi da zastanemo i pitamo se: Gdje je nestala moja intuicija? Koja je razlika između nje i straha? Koji to glas iz mene govori?
S vremenom možemo naučiti ponovno prepoznati intuiciju. Ponekad kroz tijelo, a ponekad kroz otpor. Ona je obično prva reakcija koju smo navikli ignorirati, ali ona reakcija koja nam tiho i nježno šapuće. A kad joj se počnemo vraćati, primjećujemo i druge stvari – poput toga što nas stvarno ispunjava. Što nam je dragocjeno. I tko smo kad prestanemo biti u ulogama.
Slamamo se i kad težimo perfekcionizmu
Naizgled, to je samo težnja da budemo bolje verzije sebe. Ali često, ispod toga, stoji duboko ukorijenjen strah da nećemo biti dovoljno voljeni ako pokažemo slabost, nespretnost, pogrešku. Perfekcionizam često opravdavamo ambicijom, iako je češće riječ o maskiranom strahu od odbacivanja.
Želimo biti stabilni, jaki, odgovorni. Učili smo (krivo) da se ljubav zaslužuje trudom, besprijekornošću, rezultatima. Pa počinjemo uređivati sebe i to ne samo izvana, nego i iznutra. Umirujemo emocije, revidiramo reakcije, kontroliramo impulse. I što smo “bolje”, to smo dalje od autentičnog ja. Srce se ne slama jer nismo savršeni. Slama se jer više ne znamo kako biti stvarni mi.
Slamamo se kad pokušavamo iscijeliti druge umjesto sebe.
Ta potreba da budemo rame za oslonac, da budemo oni koje razumiju, koji popravljaju, koji liječe često dolazi iz mjesta u kojem nismo znale kako izliječiti vlastite rane. Pa se okrećemo van i dajemo, pomažemo, spašavamo.
Briga za druge sama po sebi nije pogrešna, no kada postane zamjena za suočavanje sa sobom, ona nas iscrpljuje. U pokušaju da spasimo druge, zaboravljamo na sebe.
Ponekad je lakše baviti se tuđom boli nego ostati nasamo sa svojom. Ali nijedna istinska bliskost ne može se graditi iz potrebe da budemo nečiji iscjelitelj. Kad popravljamo druge umjesto da zacjeljujemo sebe, samo produbljujemo vlastitu prazninu.
Nakon prvog djela i čitanja zastajemo i shvatimo koliko je točnih, ali vrlo teških činjenica stavljeno na stol. Teške su ovako ogoljene za prevladati, ali onda se sjetimo što smo pročitali već na koricama knjige “Čak i ako ste odlutali kilometrima daleko od mjesta na kojemu trebate biti, samo se sjetite da uvijek imate moć i sposobnost vratiti se kući, odnosno sebi.”
Samo trebamo naučiti oprostiti si – i ostaviti prostor u sebi za sebe. Prihvatiti trenutačno stanje i utješiti se, baš kao što bismo tješili bliskog prijatelja.
Ljubav prema sebi nije koncept, nego svakodnevna praksa
Sve nas od malih nogu uče kako biti vrijedan, koristan, dobar. Međutim malo tko nam pokazuje primjerom kako je to voljeti sebe. Nitko nas nije naučio kako se ponašati prema sebi kad pogriješimo. Kad ne uspijemo. Kad se osjećamo prazno. Kako se cijeniti bez obzira na sve, kako prihvatiti i voljeti naše nedostatke i kako biti sebi na prvom mjestu.
Često je stavljanje sebe na prvo mjesto okarakterizirano kao sebično, egocentrično, nešto društveno stigmatizirano. Voljeti sebe ne znači misliti o sebi najbolje. To znači znati kada stati. Kada reći „dosta“ i kada se odmaknuti. Ljubav prema sebi počinje tamo gdje napokon vidimo magiju svog vlastitog života. I tada napokon započinjemo iscjeljivati svoje srce.
Ljubav prema sebi je ono što se dogodi kad prestanemo čekati spas izvana. Kad se prestanemo truditi da drugi prepoznaju našu vrijednost, jer mi sami znamo da je imamo. I to nam je dovoljno. To je svakodnevna odluka da nećemo izdati ono što u sebi znamo.
To je i znati otići kad znamo da trebaš. Ne odgovoriti na poruku koja te povrijedi. Reći „ne“ iako znamo da će to razočarati drugu stranu. Pojaviti se za sebe u trenucima kad bi nam bilo lakše nestati. To je: pogledati se u ogledalo i ne skrenuti pogled. Ni kad nismo onakvi kakvi bi htjeli biti.
Kako pronaći svoje srce?
Ne postoji čarobna formula. Ali postoji niz praksi koje srce čuvaju. Evo nekoliko koje se ponavljaju:
1. Učimo slušati intuiciju
Intuicija nije mistična sila, ona je unutarnje znanje, najčešće tiho, koje zna prije nego što mozak počne kalkulirati. Naučiti slušati intuiciju znači prestati se uvjeravati da ne znamo. Jer znamo. Samo smo navikli sumnjati u to.
2. Odustanite od potrebe da budete voljeni od svih
Biti voljen nije isto što i biti viđen. I jedno i drugo možemo dati sami sebi.
3. Njegujemo rituale koji nas vraćaju nama samima
Bilo da je to šetnja, vođenje dnevnika, meditacija, molitva, pokret tijela, čitanje poezije – pronađite ono što vaše srce podsjeća da postoji.
4. Razvijajte odnos sa samoćom
Samoća nije isto što i usamljenost. Ona može biti izvor najveće povezanosti sa sobom. No da bismo to osjetili, moramo prestati bježati iz nje.
5. Dopustite si nesavršenost
Biti potpun ne znači biti idealan. Potpunost uključuje rane i čudne misli. I slabosti. Voljeti sebe znači prestati tražiti verziju sebe koja će zaslužiti ljubav, i početi voljeti ovu koja postoji i koja je možda i nespretna, zbunjena, promjenjiva.
6. Povežite se s onim djetinjim u sebi
Dijete u nama nije djetinjasto, ono je hrabro i čeka nas. Pitanje koje si rijetko postavljamo kao odrasle osobe jest: istražujemo li svoj potencijal? Ili samo preživljavamo? Što već dugo nisam učinio? Jesam li naučio nešto novo?
Vraćamo se kući, odnosno sebi
Čak i sam gubitak nas samih ne mora nužno značiti kraj. On može biti početak, povratak, podsjetnik i iscjeljenje.
Vraćamo se sebi svako jutro kad se pogledamo u ogledalo i ne izgovorimo nijednu ružnu riječ u glavi. Kad odaberemo mir koji ne dolazi od ugađanja drugima, nego od dosljednosti sebi.
Tko nas je naučio da u životu imamo samo jednu priliku? Magija života je upravo u tome da možemo krenuti ispočetka baš u bilo kojem trenutku, možemo se predomisliti i možemo stati. Ova knjiga divan je podsjetnik na ovu magiju života.
