Sokrat Express: Kako živjeti mudrije?

Što nas uči knjiga Sokrat Express – i zašto su stari filozofi možda jedini influenceri koje vrijedi slušati

Poznata nam je fraza da ovih dana svi pričaju, a rijetko tko sluša. Upravo zato sve teže razlikujemo što je važno od onoga što je samo glasno. Dan započinjemo skrolanjem, gasimo se uz ekrane, a između toga često nemamo nijedan trenutak u kojem smo zaista sami sa sobom, bez podražaja, bez uputa i savjeta, te bez buke.

U Materia Book Clubu čitale smo u svibnju knjigu Sokrat Express, u kojoj možda nismo našle gotove odgovore, ali smo zato našle nešto što je važnije: bolja pitanja. 

U knjizi Sokrat Express, američki pisac i bivši novinar New York Timesa Eric Weiner putuje vlakovima po svijetu tražeći filozofe koji su se bavili upravo pitanjima Kako. Kroz njihove ideje, autor nam pokušava dati odgovor koji ne zvuči kao floskula. Svako poglavlje ove knjige nosi naslov koji je ujedno i poziv na promjenu perspektive: kako se buditi poput Marka Aurelija, hodati poput Rousseaua, boriti poput Gandhija, obraćati pažnju poput Simone Weil, starjeti poput Simone de Beauvoir…

Zašto vlak i filozofija usporavaju vrijeme koje nam stalno izmiče

Zanimljivo je da Weiner za sredstvo svojeg filozofskog putovanja ne bira avion, ni automobil, ni metaforičko “unutarnje putovanje”. On bira vlak koji je opipljiv, spor i starinski, baš poput filozofije. Putuje tračnicama, ne u vremenskom tjesnacu, nego u nečem širem, fleksibilnijem, gotovo meditativnom. Vlak dopušta čekanje, zadržavanje, nepredvidivost. U njemu nismo izolirani, ali nismo ni izloženi. Vlak nam, poput filozofije, ne diktira tempo, on nas poziva da budemo s njim i to na način koji sami odaberemo.

Posebnu pažnju u knjizi Weiner skreće i na željezničke kolodvore. Oni su, kaže, uvijek puni života i savršeno mjesto za filozofiranje, za razliku od drugih mjesta na kojima se okuplja velika masa ljudi. Kolodvor je mjesto dolazaka i odlazaka, ali i prostor u kojem čovjek, ako si to dopusti, ima vremena misliti.

I kolodvori, i filozofija, često se čine nevažnima u trenutku kada jurimo, ali ako se opet zainteresiramo za život i zastanemo, bude u nama onu iskru pažnje, volje i života za koju nismo ni znali da nam nedostaje.

Kako pronaći prostor slobode u svakodnevici: filozofija i ritam života

U knjizi se pred nas stavljaju brojna pitanja. O navikama, obrascima, usmjerenosti života. Ta nam pitanja presijecaju svakodnevicu i postavljaju neugodnu, ali nužnu dijagnozu: možda znamo što radimo, ali to ne znači da znamo kako živimo. Eric Weiner nam tako u Sokrat Expressu ne otkriva ništa novo, ali uspijeva precizno izgovoriti ono što svi osjećamo. 

“Ljudi su poput valjka koji se kotrlja nizbrdo. Svi će dospjeti u podnožje brda. To je sigurno. Hoće li njihovo putovanje biti teško ili lako, ovisi o njima. Ne možemo utjecati na brdo ni na silu teže, ali možemo utjecati na to kakvi smo valjci – i to je ono što je važno.”

Ta jednostavna slika valjka koji se kotrlja nizbrdo otvara cijelu logiku knjige. Nema načina da zaustavimo tijek vremena. Nema načina da se u potpunosti zaštitimo od uspona i padova koji dolaze. Ali način na koji se nosimo s tim kretanjem, naš vlastiti ritam, reakcije, pogled to je prostor slobode. To je mjesto gdje filozofija počinje djelovati i tu nam ova knjiga daje konkretne ideje onih koji su sve ovo što mi sada proživljavamo proživjeli, iako možda stoljećima prije, na način vrlo sličan nama.

Sreća nije cilj, nego nuspojava: Što znači dobro živjeti?

Svi mi, bez obzira na okolnosti, na kraju tražimo isto: smisao, mir, osjećaj da je duša u skladu s danom.

I svi mi, u svakodnevici ispunjenoj zadacima i obavezama, osjećamo da postoji jedan, najvažniji zadatak, a to je onaj koji često ostaje zanemaren: da sebi odgovorimo  i živimo ono što za nas znači dobar život. I što, uopće, za nas znači sreća.

Sreća, piše Weiner, nije cilj. Nije nešto što možemo planirati, producirati, zaslužiti. Sreća je nusproizvod, neočekivani bonus dobro življenog života. To znači da ne dolazi kad je prizivamo, nego kad stvorimo prostor u kojem se može pojaviti. Kad prestanemo mjeriti dane prema uspjesima, kad ne tražimo još, nego dublje. Kad ne guramo, nego dozvolimo. Tu se otvara ono što zovemo srećom.

Zašto je pažnja nova forma ljubavi – i otpor prema fragmentiranosti

Weiner ne govori o pažnji u kontekstu produktivnosti ili digitalnog detoxa. On govori o pažnji kao temelju odnosa prema svijetu. O onom unutarnjem “da” koje izgovaramo stvarima oko sebe, kada ih zaista primijetimo.

Pažnja je način na koji pristupamo svijetu oko sebe. Kada nešto doista vidimo, bez žurbe, bez potrebe da odmah interpretiramo ili iskoristimo, mijenja se i ono što gledamo i način na koji postojimo u svijetu. Pažnja je, zapravo, protuteža svemu što nas danas fragmentira: informacijama, distrakcijama, notifikacijama, usporedbama. Ona vraća cjelinu.

Ne pomaže nam da znamo više, nego da gledamo dublje. Da osjetimo što je stvarno važno, bez obzira na to koliko neupadljivo ili "neproduktivno" izgledalo.

Traganje za smislom nije naš projekt, ono se živi

Weinerov ton kroz cijelu knjigu ostaje nenametljiv, ali jasno sugerira: smisao nećemo pronaći tako da ga tražimo kao projekt. Pronaći ćemo ga kada prestanemo pokušavati sve kontrolirati i počnemo svjesnije živjeti kroz ono što nam je već dostupno.

Zato ne čudi što u jednom od najjačih poglavlja knjige dolazi do Schopenhauerove ideje Volje. Volja, piše, ne traži ispunjenje, ona traži konstantan nastavak. Neprestani poriv za još, bez ikakvog dubljeg razloga. U tome Weiner vidi savršenu sliku modernog interneta. Algoritmi, baš poput Volje, ne poznaju kraj. Samo žele još pažnje, još reakcija, još sadržaja. Bez predaha.

“Kao i Volja, internet je sveprisutan i bezrazložan. On uvijek žudi za još i nezasitan je. Proždire sve pred sobom, uključujući naš najdragocjeniji resurs: vrijeme.”

Weiner tu ne piše protiv tehnologije, piše protiv stanja koje tehnologija često održava: nesvjesnog života. Svijet u kojem živimo danas konstatno od nas traži samo reakciju, umjesto da traži biranje, izbor. A upravo je filozofija ona koja nas poziva da ponovno biramo: kamo gledamo, na što mislimo, što njegujemo, kako nešto radimo, kako živimo.

Nije pogrešno tražiti užitak, pogrešno je to što smo užitak krivo definirali

Weiner piše i o razlici između življenja i trošenja života: “Naše bogatstvo nije u onome što imamo, već u onome u čemu znamo uživati.” 

Pogreška suvremenog svijeta nije u tome što tražimo užitak, već u tome što ga pogrešno definiramo. Pretpostavljamo da više varijacija znači i više zadovoljstva. Ali varijacija nije isto što i dubina. Sve češće se događa da imamo više izbora nego ikada, a manje istinskih užitaka. Preplavljenost nije isto što i bogatstvo. Naprotiv, ona nas otuđuje i od svijeta, i od sebe.

Ne trebamo osvojiti svijet – trebamo ga naučiti vidjeti

Weiner podsjeća da svijet nije prazno platno koje trebamo stalno oslikavati nečim novim. Već je dovoljno to što živimo. Svijetu ne treba pristupati s idejom da ga osvojimo, već da ga stvarno vidimo.

Kada filozofiju  primijenimo u praksi ona ne djeluje kao skup apstraktnih koncepata, nego kao fino podešavanje fokusa. Kakvoća naše pažnje određuje kakvoću našeg života. Ono što gledamo, i kako na to gledamo, u konačnici oblikuje ono što postajemo.

“Naši su životi, ni više ni manje, nego zbroj trenutaka kada smo bili najushićeniji.”

Weinerova knjiga nas ne uči kako živjeti u deset koraka, niti nam prodaje iluziju stalne jasnoće. Umjesto toga, vraća filozofiju onamo gdje joj je mjesto, u svakodnevni život. U buđenje koje nije automatsko. U hodanje koje ima ritam. U razgovor koji ne žuri. U starenje koje ne doživljavamo kao prijetnju, nego kao prostor učenja.

Knjiga koju ne pospremamo – nego nosimo sa sobom

Zato Sokrat Express svim članicama Materia Book Cluba nije bila  knjiga koju smo “pročitale i stavile na policu”, nego knjiga koja se nosi sa sobom. Njena snaga nije u spektakularnim idejama, nego u smirenoj odlučnosti da nas podsjeti: smisao ne dolazi izvan nas. Dolazi iz pažnje. Iz pitanja. Iz spremnosti da stanemo  i čujemo kamo zaista želimo ići.