Materia Book Club prosinac: Kokoro i povratak unutarnjoj usklađenosti

Knjiga Kokoro, koju smo u prosincu čitali u okviru Materia Book Cluba, otvorila je prostor za rijetko iskren razgovor o tome kako danas živimo, odlučujemo i trošimo vlastito vrijeme. Njezina snaga ne leži u velikim tezama, nego u tihom razotkrivanju svakodnevnih kompromisa koje radimo sa samima sobom.

Svakodnevnu udaljenost od samih sebe možda najbolje pokazuje činjenica da većinu života provodimo u neprekidnom kretanju. U toj stalnoj užurbanosti, o kojoj sve više pišemo, jurimo od obaveze do obaveze, rijetko zastajući da se zapitamo što doista mislimo, što osjećamo i gdje smo u odnosu na vlastiti unutarnji kompas. 

Razgovori s drugima, ali i vrijeme koje provodimo sami sa sobom, često se svode na još jednu stavku na popisu zadataka, nešto što treba “odraditi”.

Upravo zato knjiga Kokoro, koju smo u prosincu čitale u Materia Book Clubu, djeluje gotovo subverzivno u svojoj jednostavnosti. 

Na prvi pogled tiha, nenametljiva i suzdržana, ona nas je zapravo sve protresla i podsjetila na ono što smo negdje putem zaboravili: svjesnost, zahvalnost, prisutnost, radost i smirenost trebale bi biti i jesu temeljne koordinate smislenog života. Međutim, često zbog dnevnih obaveza o njima ni ne promislimo. 

Beth Kempton, autorica koju mnogi s razlogom nazivaju omiljenom, kroz naizgled jednostavnu, ali neodoljivo iskrenu narativnu strukturu otvara prostor u kojem se zrcale naši strahovi, obrasci, brige i unutarnje kontradikcije. Sve je u tu knjigu sažeto i zove nas na promišljanje. Ova knjiga ne pretendira riješiti život, već ga nježno usporiti i vratiti u ruke onome tko ga živi. 

Da, lako je pisati o smirenijem i jednostavnijem životu dok nas realnost svakodnevno zatrpava mailovima, porukama, obavijestima i odlascima na „važna“ događanja. 

Ipak, smislen život nije rezerviran za idealne okolnosti. On se može tražiti i usred gužve, u kratkim minutama predaha i u radnjama koje se ne obavljaju napamet, nego svjesno. Bilo da je riječ o pisanju maila, šetnji, kuhanju ili razgovoru, ključno je biti prisutan u onome što se radi, a ne već mislima u sljedećem zadatku.

Što je zapravo Kokoro?

Kokoro je, kako ga u knjizi objašnjava Beth Kempton, inteligentno srce, odnosno mjesto u kojem se susreću razum, osjećaj i iskustvo.

Ono prenosi našu oblikovanu, unutarnju mudrost prema svijetu u sadašnjem trenutku, i to kroz suptilne osjetilne impulse. Kokoro je izvor znanja koje nosimo u sebi, a koje se ne oslanja na društvene pritiske, očekivanja ili mišljenja drugih ljudi. 

Drugim riječima, ono se ne vodi onime što bi „trebalo“, nego onime što je (za nas) istinito. Djeluje ispod razine buke svakodnevice, izvan potrebe za dokazivanjem, uspoređivanjem i stalnom vanjskom validacijom. Tako, u svojoj biti, djeluje naš najautentičniji dio. To je onaj tihi instinkt koji se javlja kada znamo da možda nismo trebali prihvatiti neki poziv, neki posao ili neki životni smjer. Kokoro tada ne viče, nego šapuće. A često smo upravo mi ti koji taj šapat odluče ne čuti.

Prizemljenje Kokora u svakodnevici

Kokoro se ne pojavljuje u velikim, deklarativnim odlukama, koje se kasnije prepričavaju ili racionalno opravdavaju. 

Ono je osjećaj koji se  javlja u sitnim, gotovo neprimjetnim trenucima koje najčešće preskačemo: u kratkom osjećaju nelagode prije nego što prihvatimo još jednu obavezu, u umoru koji ne proizlazi iz količine posla, nego iz života koji se sustavno živi protiv vlastitog ritma. 

To su trenuci u kojima tijelo i svijest već znaju nešto što razum tek naknadno pokušava objasniti.

Naš Kokoro u takvim, toksičnim trenucima djeluje vrlo tiho. Upravo u toj suzdržanosti krije se njegova snaga. 

Dok se većina odluka danas donosi iz navike, straha ili društvene prilagodbe, Kokoro djeluje iz unutarnje usklađenosti, iz mjesta koje nije ni emocionalni impuls ni racionalni proračun, nego je spoj iskustva, intuicije i prisutnosti.

Ignorirati ga iznimno je lako, jer ne kažnjava odmah. Posljedice se ne pojavljuju trenutačno, nego se talože: u osjećaju raspršenosti, u kroničnom umoru, u životu koji je naizgled ispunjen, ali iznutra neuvjerljiv. 

Kokoro ne inzistira na pažnji, ali strpljivo bilježi svako udaljavanje od sebe. I upravo zato povratak njemu (odnosno nama) ne zahtijeva velike rezove, nego sposobnost da se ponovno čuje ono što je cijelo vrijeme zapravo prisutno ali postisnuto bukom svakodnevnih informacija.

Stalna aktivnost nije dokaz smisla

Logika stalne dostupnosti, u kojoj se vrijednost vremena procjenjuje prema njegovoj stopostotnoj iskoristivosti, a ne prema iskustvu koje u sebi nosi, našu produktivnost više ne svodi samo na rad, nego postaje mjerilo osobne vrijednosti: biti zauzet znači biti relevantan, biti spor znači biti sumnjiv. 

U takvom okviru, tišina se doživljava kao praznina, a praznina kao prijetnja.

Čitajući Kokoro ovog prosinca samo smo se prisjetili pukotine u takvom mjerenju vremena i produktivnosti. Naše srce, Kokoro ne osporava nužnost djelovanja, ali dovodi u pitanje automatizam s kojim reagiramo na svaki zahtjev.  To je bio podsjetnik koji bi trebali staviti na hladnjak, odnosno da brzina nije isto što i jasnoća, niti je stalna aktivnost dokaz smisla.

 Suprotno imperativu neprekidne učinkovitosti, Kokoro predlaže drugačiju vrstu orijentacije: djelovanje koje proizlazi iz unutarnje usklađenosti, a ne iz straha od zaostajanja.

To je odluka da se ne sudjeluje u svakoj dinamici samo zato što je ponuđena, da se ne prihvati svaka uloga samo zato što je društveno prepoznata. 

Riječ je o tihom, ali dosljednom otporu logici prema kojoj se vrijednost života mjeri količinom učinjenog, a ne kvalitetom prisutnosti s kojom je učinjeno. Nije svrha da takve aktivnost prestaju, jer je u suvremenom društvu to zaista nemoguće, svrha je da ih budemo svjesni  da svjesno prolazimo kroz svoje dnevne rutine i tako ih svojom prisutnošću mijenjamo. 

Vrijeme, prolaznost i svijest o smrtnosti

Jedan od najsnažnijih slojeva ove knjige  jest autoričin odnos prema vremenu i prolaznosti. Beth Kempton nas podsjeća na jednostavnu, ali često potisnutu istinu: vrijeme nije beskonačno, a život nije proba. 

Svijest o prolaznosti svega nije zamišljena da nas plaši, nego da nam razbistri život. Ona oduzima iluziju da sve možemo odgoditi i vraća nas onome što je doista važno, odvajajući bitno od buke.

U trenutku kada se istinski suočimo s prolaznošću, nestaje dio nepotrebne žurbe, ali i dio lažne sigurnosti. Pitanja se mijenjaju: ne pitamo se više koliko smo postigli, nego koliko smo bili prisutni; ne koliko smo učinili, nego kako smo živjeli.

Autorica pritom ne zaobilazi temu boli, nego je postavlja u središte promišljanja o smislenom životu. Odluke koje donosimo isključivo kako bismo izbjegli patnju, kao i one koje nikada ne donesemo iz istog razloga, postupno sužavaju prostor iskustva. A upravo iskustvo, sa svim svojim rizicima,  čini život punim.

Što više volimo, to je gubitak teži i bolniji. No ta bol nije dokaz pogrešne odluke, nego njezine dubine. Gubitak ne poništava vrijednost ljubavi; on je njezina neizbježna cijena. 

Kokoro nas podsjeća da se smislen život ne mjeri količinom izbjegnute boli, nego spremnošću da se živi otvorena srca, svjesno i hrabro, unatoč prolaznosti.

U tom smislu, vrijeme može imati drugačiji ritam, pa čak i drugačiji osjećaj završetka, ako prestanemo za njim juriti i počnemo ga doživljavati. 

Kada se život ne živi u strahu od kraja, nego u punoj svijesti o njegovoj konačnosti, svaka gesta, odnos i trenutak dobivaju veći smisao.