Um kao brižno njegovan vrt: knjiga o životu, smrti i ponovnoj izgradnji

Što znači biti biće koje je nastalo u ritmu zemlje, a danas živi među betonom i algoritmima? Knjiga “Um kao brižno njegovan vrt” psihijatrice Sue Stuart-Smith istražuje duboku vezu između vrtlarenja i mentalnog zdravlja te nas uči kako pronaći tišinu u svijetu koji ne prestaje brujati.

Kako živjeti, tugovati i obnavljati se

“U životu smo uvijek negdje na granici između gubljenja i pronalaženja.”

Rečenica iz knjige Um kao brižno njegovan vrt psihijatrice Sue Stuart-Smith sažima bit ove iznimne knjige: dok se jedne stvari u nama rađaju, druge se gase; dok nešto dobijemo, nešto drugo nepovratno nestaje. Na toj granici živimo povremeno krhki, ali i neumorno otporni. A negdje uz nas postoji vrt koji nam olakšava prijelaze. Metaforički ili stvaran, taj prostor uvijek postoji; samo ga trebamo prepoznati.

Ovo je tek kratak opis knjige koja nije priručnik, nego meditacija, opsežna studija i prozni užitak. Knjiga u kojoj svaka stranica donosi ljepotu koja ostaje dugo u mislima. Sue Stuart-Smith u The Well Gardened Mind (u hrvatskom prijevodu: Um kao brižno njegovan vrt, Planetopija 2025.) spaja psihijatriju, povijest, filozofiju i osobno iskustvo kako bi ispričala priču o dubokoj vezi između vrtlarenja i mentalnog zdravlja, između tla i uma, između biljke i čovjeka.

Ne radi se, naravno, samo o vrtu. Vrt je mjesto gdje ruke rade, a um se smiruje. Mjesto gdje možemo istodobno tugovati i nadati se. Mjesto gdje se suočavamo s vremenom, smrću i obnovom i to s velikim benefitom: bez buke svijeta.

U srpnju smo u Materia Book Clubu čitale ovu knjigu i gotovo svaka od nas pronašla je u njoj neki tihi trenutak prepoznavanja. Um kao brižno njegovan vrt je knjiga koja traži od vas da zastanete i osluškujete vlastite misli. Gdje smo, jesmo li zadovoljni, kako nam je na poslu, držimo li se svog toka i uživamo li još uvijek u igri? Sve su to teme koje smo prolazile na našem posljednjem druženju prije kratke ljetne stanke. 

Odvojenost od prirode i njezine posljedice

Možda se svi negdje u sebi slažemo s tvrdnjom da nas je ovo digitalno doba odvojilo od prirode. Često ovu tvrdnju ponavljamo, gotovo kao mantru, ali rijetko se zaustavimo da doista promislimo što ona znači. Što znači biti biće koje je nastalo u svijetu ritmova zemlje, svjetlosti i godišnjih doba? Kako nam je živjeti među betonskim zgradama i algoritmima koji upravljaju našom pažnjom?

Sue Stuart-Smith u Um kao brižno njegovan vrt piše o toj pukotini u kojoj smo se našli, o neskladu između onoga što naše tijelo i um trebaju i onoga čime ih hranimo. Naš mozak nije stvoren za stalno svjetlo ekrana i ritam koji ne poznaje odmor. On traži ono od čega smo odvojeni: tlo pod nogama, cikluse koji nas podsjećaju da sve ima svoj početak i kraj, tišinu koja dopušta mislima da sazriju.

Možda zato osjećamo toliki nemir. Anksioznost, nesanica, kronični umor nisu samo nuspojave modernog života, nego znak da smo izgubili dodir s izvorom iz kojeg smo iznikli.

I tu se pojavljuje vrt. Ne kao jednostavno rješenje, nego kao tiho utočište. Mjesto gdje se brižnost prema drugome i prema sebi ponovno uči kroz male, jednostavne radnje: kopanje zemlje, presađivanje, zalijevanje. U svijetu koji traži brzinu i efikasnost, vrt nas uči da ništa vrijedno ne nastaje bez vremena.

Upravo tim mislima autorica u knjizi gradi putovanje koje je istovremeno znanstveno i duboko osobno. Kroz priče o ratnim veteranima koji su u sadnji pronašli način da se nose s traumama, o zatvorenicima koji su kroz brigu za biljke vratili osjećaj smisla, i o pacijentima kojima je terapijsko vrtlarenje postalo izlaz iz tame, Stuart-Smith istražuje iscjeljujuću snagu prirode. Njezin je tekst mozaik povijesnih uvida, literarnih fragmenata i svjedočanstava koji nas podsjeća da je njegovanje biljaka neraskidivo povezano s njegovanjem vlastitog uma.

Vrt kao prostor iscjeljenja

Vrtlarenje se događa na mjestu gdje se susreću dvije kreativne sile, ona ljudska i ona prirodna i upravo zato vrt može biti prostor u kojem naš um pronalazi ritam koji je zaboravio. Dok su nam dani u stvarnom svijetu ispunjeni brzinom, stalnim zahtjevima i očekivanjima da sve bude odmah, u vrtu sve funkcionira drugačije. Tu nema “instant rješenja”, zemlja traži strpljenje, biljke traže pažnju, a mi učimo ponovno osjećati vrijeme.

Dok kopamo, presađujemo, zalijevamo, polako se vraćamo vlastitom unutarnjem krajoliku, objašnjava autorica. Ono što je možda prekrila prašina svakodnevnog života, tišina, prisutnost, smisao, ponovno izbija na površinu.

Vrt je poput ogledala: pokazuje nam da je život krhak, nepredvidiv, ali i uporno obnavljajući. A čitajući ovu knjigu, jednostavno ne možemo da se ne zapitamo kako smo ovo sve zaboravili. Kada smo se toliko odvojili od prirode i nas samih? U trenutku kada se činilo da je sve zamrlo, iz zemlje izranja novi izdanak, kao podsjetnik da se obnova uvijek događa tiho i neprimjetno, bez buke i spektakla.

Smrt, gubitak i obnova

Vrt, baš kao i priroda i izmjena godišnjih doba nas suočavaju s nečim što bismo najradije zaboravili, s prolaznošću. Svaka sezona, svaki cvijet koji se otvori i uvene, podsjetnik je da ništa ne traje zauvijek. Istodobno, taj nas prizor uči kako prihvatiti gubitak bez očaja. Prolaznost ne znači kraj, nego preobrazbu. Tlo koje se sada čini beživotnim, već u sebi skriva novi početak. U tome je tajna svemira i tu leži lijek za tjeskobu koju osjećamo kad nas konačnost iznenadi.

Priroda nas uči tugovati, ali i vjerovati. U jeku zime, kad sve miruje i izgleda mrtvo, znamo da dolazi proljeće. U tom jednostavnom, vječnom ciklusu skriva se lijek za naš strah od nestajanja. Svaki gubitak u sebi nosi klicu nečeg novog.

Čitamo tako da su gubitak i obnova nerazdvojivi, dvije strane istog pokreta života. Dok skidamo suho lišće s grana, prepoznajemo da taj čin nije kraj biljke, nego priprema za novi rast. Isto vrijedi i za naše unutarnje krajolike, ističe autorica. Traume i tuge mijenjaju pejzaž našeg uma, ali u tim pukotinama može niknuti nešto neočekivano: nježnost, snaga, nova radost.

Priroda nas ne štiti od boli, ali nas uči kako je nositi. U njezinim ciklusima smrti i ponovnog rađanja postoji tihi ritam koji ljudima daje snagu da nastave. Tugovanje nije nešto što treba izbjeći, ono je proces koji nas povezuje s pulsiranjem svega živog.

Kao što sjeme spava pod zemljom dok čeka proljeće, tako i naša nada počiva u tišini prije nego što se ponovno rodi. 

Ne možemo spriječiti sile propadanja, ali im možemo prkositi. Možemo iznova saditi, znajući da će doći dan kad će sve što smo voljeli ponovno nestati. To nije razlog za odustajanje, nego poziv da živimo s još više pažnje i ljubavi. Jer ono što cvjeta samo jednu noć nije zbog toga manje lijepo (Freud). Njegova ljepota postoji upravo zato što znamo da je prolazna.

U životu smo, baš kao i u vrtu, uvijek na granici između gubljenja i pronalaženja. Tek kad prihvatimo tu granicu, otkrivamo da uistinu pripadamo ciklusu koji nikad ne prestaje.

Prihvaćanje smrti kao dijela prirodnog poretka

Suvremeni život nas je uvjerio da smrt možemo izgurati s margina, kao da je riječ o tehničkom problemu koji se može odgoditi ili izbjeći. No priroda nas, bez imalo uljepšavanja, podsjeća da prolaznost nije prijetnja, ona je temelj na kojem se život gradi. Dok hodamo vrtom i promatramo suhe stabljike koje se lome pod vjetrom, postaje nam jasno da smrt nije tek kraj, nego povratak, tlu, ciklusu, budućem životu.

Kada smo u srpnju u Materia Book Clubu čitale knjigu Um kao brižno njegovan vrt, raspravljale smo upravo o toj dimenziji. Autorica nas vodi do pitanja koje rijetko postavljamo: možemo li se otvoriti svijetu tako da nas ne paralizira spoznaja o njegovoj prolaznosti? Možemo li prihvatiti da će sve što volimo jednom nestati, a da to nije razlog za cinizam nego poziv da volimo još dublje?

Sue Stuart-Smith piše o vrtu kao prostoru gdje učimo da život i smrt nisu dva suprotna pola, već dio istog daha. Ovo knjiga koja ne nudi utješne fraze, nego nas uči vidjeti svijet onakvim kakav jest okrutan, nježan i beskrajno živ. Možda je baš u toj iskrenosti njezina ljekovitost. 

Naše mjesto u beskrajnom ciklusu

Vrt nas uči da život ne postoji bez smrti, baš kao što ni obnova ne postoji bez gubitka. Uči nas da je sve povezano, da se ono što se raspada na kraju pretvara u hranu za nešto novo.

U vrtu vidimo istinu koju često pokušavamo zaboraviti: da pripadamo svijetu u kojem će i naše tijelo jednom postati zemlja, u kojem su atomi koji nas sada čine nekada pripadali drveću, rijekama i zvijezdama. Priroda nam ne nudi iluziju besmrtnosti, ali nam daje nešto drugo: osjećaj mjesta u beskrajnom ciklusu.

Ljepota u životu nije u tome da traje, nego u tome da se ponavlja, uvijek iznova, u drugim oblicima. A možda je upravo u toj spoznaji skrivena nova vrsta slobode: ne moramo pobijediti vrijeme, ne moramo se boriti protiv gubitka, dovoljno je da naučimo biti ovdje dok trajemo. I možda je ovaj vrt najbolji prostor za naš sljedeći početak. Knjiga može biti prvo sjeme.