Kad se umore i oči i srce: wabi-sabi za vrijeme koje nas sustiže

Izlazim iz “kuće na kraju svijeta”. Hodam dugačkim dvorištem do posljednje ograde i izlazim na livadu na kojoj raste sedamnaest oraha. Neki su duplo stariji od mene, neki mlađi, ali svi djeluju kao da su oduvijek tu.

Okrenem se lijevo i vidim zalazak sunca kako se probija kroz krošnje i otkriva nepregledno polje. Udahnem. Miris pravog, razmetnog ljeta. Vlaga, zemlja, biljke koje sada rastu brže nego ikad. Dišem i stiže onaj osjećaj. Onaj neuhvatljivi. Onaj koji svi pokušavamo zadržati. Onaj zbog kojeg sve drugo na trenutak nestane. I koji se ne može opisati riječima. 

Svi mi doživljavamo takve trenutke. A ja sam, zahvaljujući Materia Book Clubu i lipanjskoj knjizi, otkrila da taj osjećaj u Japanu ima ime: zove se wabi-sabi i uključuje jednu divnu filozofiju življenja. 

Ranije sam za Materia.eu pisala o savršenstvu, o toj tihoj, ali upornoj sili koja nas oblikuje izvana, dok nas iznutra umara. O osjećaju da kasnimo. Da je netko drugi već pronašao „pravu verziju sebe”, dok mi još uvijek pokušavamo dokučiti koja bi to uopće trebala biti. Da su drugi već dosegli jasnoću, stabilnost, uspjeh, a mi još uvijek, bez svjedoka, pokušavamo ne izgubiti vjeru u vlastiti proces.

I nehotice, dok mjerimo napredak, uspoređujemo se, izmišljamo nove zadatke za vlastitu glavu i sve više se udaljavamo od jedinog mjesta koje nam je stvarno dostupno: sadašnjeg trenutka.

Zašto wabi-sabi?

Knjiga Beth Kempton podsjeća na ono što smo možda znali, ali smo prestali prakticirati: da stvari ne moraju biti jasne da bi bile vrijedne. Da ne moramo znati kraj da bismo poštovali put. Da rast nije uvijek linearan i da nije uvijek vidljiv.

Neki od naših najvećih pomaka događaju se tiho, u mislima koje nismo ni izgovorili, u reakcijama koje smo odlučili zadržati za sebe, u trenucima kada smo ostali sa sobom iako nije bilo ugodno.

Kako piše Kempton:

“Posljednjih godina tempo života sve je brži, razine stresa više su nego ikada, a sve smo više opsjednuti novcem, radnim titulama, izgledom i beskrajnim gomilanjem stvari. Premoreni smo, prenapeti i preopterećeni.”

U takvom kontekstu, wabi-sabi djeluje gotovo kao blaga revolucija. On nudi novi, točnije, drevni način gledanja na svijet i vlastiti život. Nadahnut stoljetnom japanskom mudrošću, taj očaravajući koncept iz japanske filozofije pomaže nam vidjeti ljepotu u nesavršenosti, cijeniti jednostavnost i prihvatiti prolaznu prirodu svega što postoji.

Ukorijenjen u zenu i Putu čaja, wabi-sabi nas ne uči kako “postići mir”, nego kako ga prepoznati usred svega što već jest oko nas. On ne nudi recept, nego podsjetnik i što ga dulje promatramo, to više shvaćamo da ga nije moguće objasniti riječima.

Japanci ga, kažu, instinktivno razumiju, ali rijetko tko ga može definirati. Baš kao i ja, s početka ovog teksta: prvo sam ga osjetila mnogo puta i u mnogo životnih trenutaka, a tek onda naučila kako se zove.

Kriza samopouzdanja

“Od trenutka kad se probudimo do časa kad se srušimo u postelju, šopaju nas porukama o tome kako trebamo izgledati, što trebamo odijevati, jesti i kupovati, koliko bismo trebali zarađivati, koga voljeti i kakvi bismo trebali biti roditelji. Mnogi od nas vjerojatno više vremena razmišljaju o životima drugih ljudi nego što se bave vlastitim životom.” – piše Beth Kempton, i teško je ne osjetiti u toj rečenici vlastitu svakodnevicu.

U svijetu koji nas stalno “na silu” oblikuje izvana, ova knjiga nas je na lipanjskom Materia Bookclubu podsjetila da smijemo postojati i bez definicije. Da se vrijednost ne dokazuje produktivnošću, te da je sasvim dovoljno i “samo” biti tu, neuređeno, nesigurno, ali stvarno.

Knjiga nas u cijelosti okreće prema jednostavnosti – od uređenja doma do načina na koji pristupamo životu. Tko bi rekao da ćemo doživjeti vrijeme u kojem je jednostavno postalo najkompliciranije?

Ne trebamo hiper-produkciju vlastitog života 365 dana u godini.

“Godišnja doba redovito nas podsjećaju kako se ne moramo jako truditi sve vrijeme. Postoji vrijeme za stvaranje i vrijeme za traženje nadahnuća. Vrijeme za buku i vrijeme za tišinu. Vrijeme za usredotočenost i vrijeme za sanjarenje. Za oseku i plimu, za rast i padanje.”

Je li uopće normalno da cijele godine, i poslovno i privatno, forsiramo konstantan rast koji drugi očekuju od nas, ali možda još više mi sami od sebe?
Ako smo stalno u produkciji, kako ćemo uopće čuti što nam tijelo govori? Kako ćemo razlikovati što stvarno želimo, a što radimo iz inercije?

Dovoljno je uskladiti se s ritmom i znati da i tišina ima svoju svrhu. Najteže je naučiti kako to postići, ali ova knjiga i rasprava koju smo imale u Materia Book Clubu dobar su početak.

Prihvatili smo marketinški trik da svoj život živimo pogrešno

Jedno od najzanimljivijih poglavlja u knjizi bavi se pitanjem što trebamo naučiti prihvatiti, a što otpustiti.

“Naši životi, odnosi, karijere, zdravlje, financije, stajališta, zanimanja, sposobnosti, odgovornosti i prilike koje nam se pružaju mijenjaju se sve vrijeme.”

Promjena je neizbježna. Pokušaj da zadržimo prošlost ili zacementiramo sadašnjost ne samo da je uzaludan, on nas iscrpljuje. Svaki dan je prilika da pustimo ono što nas više ne nosi i da dozvolimo dolazak onoga za što smo tek sad postali spremni.

Biti prilagodljiv nije slabost, kako nas uči marketing, biti prilagodljiv je postalo jedno od rijetkih istinskih snaga. 

Kada se opiremo nečemu što je prirodno poput starenja, gubitaka, boli, mi samo produbljujemo vlastitu patnju.

A upravo nas tome današnji svijet uči suprotno.
Marketing nam iznova poručuje da starenje treba skrivati, da je umor znak slabosti, da je bore potrebno zategnuti, a ne poštivati. Zaboravljamo da postoji i ona unutarnja ljepota i kad ona dođe do izražaja, njezin sjaj nije usporediv s vanjskim.

“Svoju pozornost neprekidno trebamo vraćati na život koji već imamo i vezati se za ono što je ovdje i što je stvarno: za ljubav, smijeh, ljubazne riječi, mirnu ljepotu. Za malene pojedinosti koje tvore tkanje naših života.”

U svijetu koji nas stalno tjera da jurimo prema sljedećem, wabi-sabi nas poziva da se vratimo onome što već jest. Nije poanta u tome da stalno mijenjamo sebe, već da napokon pogledamo život koji smo već stvorili i počnemo ga živjeti.

Zadržati trenutak ne znači spriječiti ga da prođe

Imam dana kada osjećam tešku tugu zbog činjenice da djeca prebrzo rastu, da mi dani previše lete i da ne uživam dovoljno. Svi mi, svjesno ili ne, pokušavamo svom snagom zadržati ono što nam je važno. Neki trenutak ljepote, smirenosti, dodira, smijeha. Taj trenutak nas oblikuje, ali istovremeno, nestaje. I što više pokušavamo da ga zadržimo, to ga brže gubimo.

Wabi-sabi nas uči da zadržavanje ne znači spriječiti prolaznost. Biti potpuno unutra dok traje. Prisutan, ranjiv, budan, bez kamere na mobitelu, fotoaparata, telefona. Samo biti.

U vremenu koje sve bilježi, teško je pustiti nešto da bude samo proživljeno. Ali baš u proživljenom trenutku leži duboka vrijednost i prihvaćanje.  U knjizi smo naučile da ništa ne traje zauvijek i da baš zato vrijedi.

Zadržati trenutak, u wabi-sabi duhu, znači priznati da on neće trajati  i voljeti ga još više zbog toga. Nema prisile da ga pretvorimo u nešto i nema zahtjeva da iz njega nastane lekcija.

Dovoljno je da ga pustimo da prođe kroz nas, i da ostane gdje pripada: u iskustvu, a ne u pamćenju.