Zbogom stvari, na scenu stupa minimalizam: o onome što ostaje kada maknemo višak

Postoji jedna gotovo neprimjetna promjena u načinu na koji danas govorimo o životu, a to je da više ne pitamo što želimo, nego što si možemo priuštiti. A to “priuštiti” rijetko se odnosi na vrijeme, pažnju ili mir. Češće znači kvadrate, predmete, iskustva koja se mogu dokumentirati, objaviti i arhivirati. Time je i sama egzistencija, u nekoj tihoj tranziciji, postala logistički projekt upravljanja stvarima.

Navikli smo vjerovati da se ispunjenost gradi akumulacijom. Više iskustava, više odjeće, više opcija i, u konačnici, više verzija sebe koje nikada ne uspijemo sustići. Ipak, posljednjih godina sve snažnije raste protupokret koji postavlja neugodno, ali oslobađajuće pitanje: što kada nas višak opterećuje?

Minimalizam je tema kojom smo se bavile u travnju u našem Materia Book Clubu. Sam pojam minimalizma odavno je  prestao biti tek estetski trend bijelih zidova i praznih polica. On je zapravo psihološki, kulturni i egzistencijalni odgovor na umor od preopterećenosti. Jedna od najpoznatijih figura tog pokreta je Fumio Sasaki, japanski autor knjige Zbogom stvari, koji je globalnu publiku privukao radikalnom iskrenošću. Sasaki ne piše iz pozicije gurua, nego bivšeg kolekcionara vlastitih frustracija. Nekada je stan punio predmetima, a život usporedbama. Danas tvrdi da mu je upravo odricanje od viška pomoglo da prvi put osjeti zadovoljstvo.

Njegova priča intrigira jer dira u nešto univerzalno: mnogi ljudi ne pate od manjka stvari, nego od viška svega što traži pažnju.

U tom kontekstu minimalizam se pojavljuje kao estetski trend, ali opstaje kao psihološka nužnost. Ono što je počelo kao vizualna disciplina: bijeli zidovi, čiste linije, odsutnost suvišnog, ubrzo se razotkrilo kao nešto dublje: pokušaj da se život rastereti od nevidljivog tereta koji stvari nose sa sobom. Jer predmeti nikada nisu samo predmeti. Oni predstavljaju osobnosti koje njegujemo, odluke, projekcije, ambicije, odgode.

Zamor od verzije nas koju odražavaju stvari koje posjedujemo

U jednom trenutku, gotovo neprimjetno, ono što posjedujemo prestaje biti zbir korisnih objekata i počinje nalikovati arhivu vlastitih nesigurnosti.

U tom smislu, priča o Fumiju Sasakijudjeluje manje kao anegdota, a više kao studija slučaja. Njegova odluka da se riješi gotovo svega, knjiga koje nije čitao, odjeće koju nije nosio, predmeta koji su služili kao obećanja nekog budućeg, discipliniranijeg života  nije bila motivirana estetikom, nego zamorom od verzije sebe koju su te stvari održavale.

Može se zaključiti kako postoji specifična vrsta umora koja ne dolazi od previše rada, nego od previše mogućnosti. Ormar pun odjeće koja ne odgovara trenutnom životu. Police pune knjiga koje čekaju bolju verziju čitatelja, onog smirenijeg, možda i obrazovanijeg. Stan koji nije neuredan, ali nikada nije ni dovršen. Sve to proizvodi tihu napetost, onu koja se ne može precizno imenovati, ali se stalno osjeća.

Minimalizam  nije toliko čin odricanja koliko čin razotkrivanja

Jedna od temeljnih pretpostavki suvremene ekonomije jest da će nas sljedeća kupnja učiniti zadovoljnijima. Ta pretpostavka nije posve pogrešna, samo je vremenski jako ograničena. Zadovoljstvo koje proizlazi iz kupnje ima rok trajanja. Ono što ostaje nakon njega jest potreba za novim podražajem. Psihologija to naziva hedonističkom adaptacijom. Kultura to naziva napretkom.

Problem nije u želji, nego u njenoj strukturi. Želimo stvari ne zato što su nam potrebne, nego zato što mislimo da će nas približiti verziji sebe koja nam trenutno izmiče. Ta verzija, naravno, nikada ne dolazi u obliku predmeta. Ali predmeti nude iluziju da je dohvatljiva.

Što, zapravo, pokušava zamijeniti ovaj predmet? Nedostatak vremena? Neizvjesnost? Potrebu za potvrdom? Odgovori rijetko vode natrag u trgovinu.

Predmeti koje posjedujemo i s kojima živimo crpe našu energiju

Prije nego što smo ovu knjigu čitale na našem Materia Book Clubu, rijetko koja od nas je razmišljala o tome koliko nam stvari koje posjedujemo crpe našu energiju, odnosno imaju sposobnost da strukturiraju našu pažnju. Svaki predmet u prostoru traži barem minimalnu količinu kognitivne energije, da ga primijetimo, ignoriramo, premjestimo, očistimo, zadržimo ili odbacimo. Kada se ti zahtjevi zbroje, dobiva se nešto što nalikuje mentalnom šumu.

Psiholozi već dugo upozoravaju da prostor nije neutralan. Okruženje utječe na razinu stresa, fokus i osjećaj kontrole. 

Prepun stan često nije samo estetski problem. On može biti materijalizirana odgoda. Knjige koje ćemo “jednom pročitati”. Oprema za hobi kojim ćemo se “jednom baviti”. Odjeća za život koji ćemo “jednom živjeti”.

Sasaki upravo to opisuje: police prepune knjiga koje nije čitao, instrumente koje nije svirao, uređaje koje nije koristio. Problem nije bio u predmetima samima po sebi, nego u osjećaju vlastite nedovršenosti koji su održavali.

Smanjiti broj predmeta znači smanjiti broj mikro-odluka. A smanjiti broj odluka znači osloboditi prostor za ono što ne može biti automatizirano: fokus, kreativnost, prisutnost. U tom smislu, minimalizam nije suprotnost obilju, nego njegov preduvjet, ali obilju druge vrste, onom koje se može doživjeti.

Kako ponovo vratiti vrijeme u svoj život 

Postoji i praktičniji, gotovo prozaičan aspekt ove priče: vrijeme. Manje stvari znači manje održavanja, manje organizacije, manje impulzivnog trošenja, manje rada koji služi isključivo održavanju standarda koji možda nikada nije bio stvarni izbor.

U toj redistribuciji vremena krije se možda najveća vrijednost minimalizma. Jer vrijeme, za razliku od stvari, ne može biti akumulirano. Može samo biti oslobođeno ili izgubljeno. I upravo tu minimalizam prestaje biti filozofija i postaje infrastruktura svakodnevice.

Naravno, ostaje pitanje može li život s manje doista učiniti nekoga sretnijim. Odgovor, ako ga uopće ima, vjerojatno nije univerzalan. No možda je pogrešno postavljeno pitanje. Možda minimalizam nije put prema sreći, nego način uklanjanja onoga što joj sustavno stoji na putu. Jer ponekad problem nije u nedostatku radosti, nego u višku distrakcije, a kada se distrakcija smanji, ono što ostaje nije spektakularno. Nema dramatične transformacije, nema konačne verzije sebe. Postoji samo niz malih, gotovo neprimjetnih pomaka: lakše jutro, tiši prostor, fokusiraniji dan, osjećaj da život više ne zahtijeva stalno upravljanje.

Kako početi bez radikalnih rezova

Nije potrebno prodati pola stana i spavati na podu da bi se osjetile koristi jednostavnijeg života. Dovoljno je krenuti od nekoliko pitanja:

• Koristim li ovo zaista ili čuvam ideju o sebi?

• Bih li to danas ponovno kupio?

• Donosi li mi ovo radost, mir ili funkcionalnost?

• Koliko me košta u prostoru, vremenu i pažnji?

• Što bi se otvorilo kada toga ne bi bilo?

Prvi korak može biti jedna ladica, jedan ormar, jedna kategorija digitalnog života ili mjesec bez impulzivne kupnje. Cilj nije savršenstvo, nego osvještavanje.