Boginje ne stare. Zašto nas je ipak toliko strah godina?

Zašto se toliko bojimo starenja? Zašto bore doživljavamo kao problem koji treba riješiti, a menopauzu kao kraj jedne životne faze? U društvu koje slavi kult mladosti, žene često odrastaju vjerujući da njihove godine određuju njihovu vrijednost, privlačnost i mogućnosti. No mora li doista biti tako? Upravo tim pitanjima bavi se knjiga Boginje ne stare (Goddesses Never Age) autorice Christiane Northrup. Umjesto da nudi još jedan vodič za "anti-age", Northrup propituje zašto smo starenje počele doživljavati kao gubitak te može li promjena načina razmišljanja promijeniti i način na koji živimo vlastite godine.

Kada kultura oblikuje našu biologiju

Ne znam postoji li ijedna druga životna faza oko koje se stvara toliko nepisanih pravila kao oko starenja. S dvadeset trebamo biti svoje, iako tada većina nas nije ni sigurna što zapravo znači "biti svoj". S trideset trebamo "riješiti" pitanje djece. S četrdeset početi razmišljati o anti-age njezi. Nakon pedesete moramo biti zahvalne ako smo "dobro očuvane". Negdje usput naučimo da postoje suknje koje više nisu za nas, frizure koje "pripadaju mlađima", pa čak i snovi za koje je navodno prekasno.

Sve su to, nažalost, kulturološki obrasci koji obilježavaju različite životne faze. Još je zanimljivije što upravo oni često počinju oblikovati i našu biologiju.

Prošlog smo mjeseca u Materia Book Clubu čitali knjigu koja ideji starenja pristupa iz potpuno drukčije perspektive. Riječ je o knjizi Boginje ne stare Christiane Northrup, koja ne govori o tome kako zaustaviti starenje, nego kako promijeniti način na koji o njemu razmišljamo.

Zašto starenje toliko često poistovjećujemo s gubitkom?

Kultura u kojoj živimo mladost predstavlja kao vrhunac života, osobito ženskog. U toj se slici života starenje gotovo automatski povezuje s gubitkom: ljepote, privlačnosti, relevantnosti, pa čak i mogućnosti. Fokusiramo se na ono što nam svaka nova godina oduzima, umjesto da prigrlimo ono što nam donosi.

Izbjegavajući razgovore o starenju, često zanemarujemo činjenicu da godine donose iskustvo, jasnoću, otpornost i slobodu koju je teško imati u dvadesetima ili čak tridesetima. Donose nam sposobnost da razlikujemo ono što doista želimo od onoga što smo naučile željeti.

Nikada neću zaboraviti dio autobiografskih eseja španjolske spisateljice Rose Montero u kojem promišlja menopauzu. Umjesto da o prestanku menstruacije govori kao o kraju jedne životne faze, Montero piše da je upravo tada počela istinski uživati u životu. Zapravo, piše o početku jednog novog života. Tek se tada, kaže, okrenula sebi i vlastitim potrebama te prestala ulagati energiju u to da impresionira druge.

Ta misao otvara jedno zanimljivo pitanje: ako se toliko bojimo starenja, bojimo li se zapravo gubitka verzije sebe za koju vjerujemo da moramo biti? Ako život odlučimo promatrati iz te perspektive, gubimo li doista nešto starenjem?

Postoji trenutak u životu gotovo svake žene kada shvati da više ne pokušava postati netko drugi. Ne događa se nužno na okrugli rođendan niti dolazi zajedno s velikom životnom promjenom. Ponekad je to samo pogled u ogledalo u kojem prvi put vidi bore koje više ne želi izbrisati. Ponekad je to odluka da prestane govoriti "jednog dana", a ponekad je jednostavno umor od stalnog nastojanja da bude sve ono što drugi od nje očekuju. Kada prvi put odlučimo živjeti prema vlastitim pravilima, možda upravo tada nastupa prava zrelost. 

Kult mladosti nije prirodan

Danas se često govori kako je sasvim normalno željeti izgledati mlađe. Industrija ljepote uvjerila nas je da je starenje problem koji treba riješiti. Prikazuje ga kao vječnu borbu, gotovo rat. Bore su neprijatelj, sijede znak zapuštenosti, menopauza gotovo dijagnoza, a o perimenopauzi i menopauzi pišu se bezbrojni priručnici.

Strah od starenja nije nastao spontano.

Dovoljno je pogledati reklame, društvene mreže ili filmsku industriju da primijetimo koliko je malo prostora ostavljeno ženama koje stare prirodno. Muškarci s godinama postaju "karizmatični", "iskusni" ili "šarmantni". Žene vrlo brzo postaju "nekad lijepe".

Takav pogled ne utječe samo na način na koji promatramo druge. S vremenom ga usvojimo i prema sebi te počnemo vjerovati da je najbolja verzija nas ostala negdje iza nas.

Kada smo počele vjerovati da nakon određene dobi život ide nizbrdo?

Northrup piše kako smo tijekom života usvojile čitav niz kulturnih očekivanja o tome što znači imati trideset, pedeset ili sedamdeset godina. Toliko smo ih internalizirale da ih više ne preispitujemo. Jednostavno ih prihvaćamo kao činjenice.

Jedna od najzanimljivijih misli u knjizi jest da kronološka dob i vitalnost nisu isto.

Svi poznajemo ljude od trideset godina koji su odustali od znatiželje, igre i novih početaka. Jednako tako poznajemo sedamdesetogodišnjake koji putuju, zaljubljuju se, pokreću poslove ili jednostavno zrače energijom koju nije moguće objasniti brojem na osobnoj iskaznici.

Northrup podsjeća da tijelo nije programirano za propadanje onoga trenutka kada prijeđemo određeni rođendan. Naprotiv, ono se neprestano obnavlja i reagira na način života, razinu stresa, kretanje, odnose i uvjerenja koja nosimo o sebi.

Naše misli nisu odvojene od tijela. One postaju dio njegove biologije.

To ne znači da možemo pobijediti vrijeme, ali znači da možda podcjenjujemo koliko očekivanja oblikuju naše iskustvo starenja.

Najveći neprijatelj nije vrijeme

Ideja da nakon određene dobi moramo postati manje vidljive, manje glasne, manje ambiciozne i manje poželjne lako preraste u strah od starenja. Takve misli s vremenom postaju samoispunjavajuće proročanstvo.

Tada očajnički pokušavamo zaustaviti vrijeme i upadamo u različite krize, postajemo laka meta marketinških obećanja i vodimo bitku koju je nemoguće dobiti. Borimo se protiv sebe i protiv vremena.

Ako vjerujemo da su najbolji dani iza nas, prestat ćemo se prijavljivati za poslove koje želimo. Manje ćemo putovati. Manje ćemo riskirati. Manje ćemo se zaljubljivati.  I to samo zato što mislimo da više ne bismo trebali to raditi. 

Mladost nije odsutnost bora

Mladost je sposobnost da nas nešto još uvijek može oduševiti. Novi ljudi. Novi hobi. Novi jezik. Putovanje. Novi posao. Ljubav. Novi početak.

Northrup često govori o životnoj sili, kreativnosti i zadovoljstvu kao izvorima vitalnosti. Oni nas neće učiniti besmrtnima, ali autorica smatra da čovjek počinje starjeti onda kada izgubi osjećaj da pred njim još nešto postoji.

Možda zato nije slučajno što žene koje nas najviše fasciniraju rijetko fasciniraju zato što izgledaju mlado. Fasciniraju nas zato što izgledaju živo. Ljepota koja dolazi iznutra uvijek je snažnija od vanjštine a tu ljepotu često nazivamo karizmom.

Kako promijeniti odnos prema starenju? 5 ideja iz knjige Boginje ne stare

Prema Christiane Northrup, vitalnost nije pitanje godina, nego načina na koji živimo i razmišljamo o sebi. Ovo su neke od ideja koje se provlače kroz cijelu knjigu:

• Preispitajte uvjerenja o godinama. Koliko puta ste pomislili ili izgovorili: "Prestara sam za to"? Autorica potiče da zastanemo i zapitamo se jesu li ta uvjerenja doista naša ili smo ih usvojili iz okoline.

• Njegujte znatiželju. Učenje novih vještina, putovanja, ples, kreativni hobiji ili upoznavanje novih ljudi održavaju osjećaj vitalnosti bez obzira na broj godina. Northrup smatra da čovjek počinje starjeti onda kada prestane biti znatiželjan.

• Prestanite živjeti isključivo za druge. Jedna od glavnih poruka knjige jest da zrelost donosi priliku da se vratimo vlastitim željama, a ne samo očekivanjima obitelji, partnera ili društva.

• Birajte zadovoljstvo umjesto iscrpljenosti. Autorica često ponavlja da radost, užitak i osjećaj ispunjenosti nisu luksuz nego važan dio zdravlja. Život ne bi trebao biti samo popis obaveza.

• Promatrajte svoje tijelo kao saveznika. Umjesto da se protiv njega borimo, Northrup nas poziva da ga slušamo. Kretanje, kvalitetan san, smanjenje stresa i briga o sebi nisu način da zaustavimo starenje, nego da sačuvamo energiju i kvalitetu života.