Dnevna Doza Hrabrosti: Lekcije iz knjige Moja godina s Eleanor

Strah je nešto što svi osjećamo. Nije riječ samo o nekoj apstraktnoj emociji ili filozofskoj ideji, već o gotovo svakodnevnom osjećaju koji tiho, gotovo neprimjetno, kroči uz nas tijekom dana. Možda se ne radi uvijek o nečemu zaista fatalno strašnom – često je to tihi, unutarnji glas koji nas sprječava da učinimo ono što bismo zaista željeli. 

U našem individualnom iskustvu, kao i u javnom forumu našeg zajedničkog kulturnog postojanja, hrabrost i strah emocije su koje sjede jedna pored druge. Upravo kada ih osvijestimo otkrivamo tko smo i na što smo sposobni.

Noelle Hancock, autorica knjige Moja godina s Eleanor, pokušava nam na jednostavan, gotovo naivno iskren način pokazati kako se, suočavanjem sa strahom, možemo transformirati. 

Vrijeme bez očaja i prostor za hrabrost

Ove veljače smo u Materia Book Clubu čitale i razgovarale o knjizi Moja godina s Eleanor autorice Noelle Hancock. 

Noelle Hancock bila je prezaposlena njujorška blogerica. Pratila je živote slavnih i svakih je pola sata izbacivala po jedan članak. A onda je sve stalo. Zbog globalne krize dobila je neočekivani otkaz. Potaknuta Eleanor Roosevelt i njenom izrekom “Učinite svakoga dana jednu stvar koja vas plaši” Noelle odluči da će se godinu dana suočavati s raznim strahovima i to pretvoriti u projekt kojim želi istražiti i postati osoba kakva  je oduvijek željela biti. 

Od brzopoteznih vijesti do introspektivnih avantura

Nakon što je autorica prestala pratiti živote drugih ljudi i zbog otkaza pronašla više vremena za sebe, počela je razmišljati o tome kakva je osoba bila nekad i gdje je sada. 

Sjećanja na dane kada je bila spontana djevojka, ispunjena radošću i bezbrižnošću, polako su se pretvarala u spoznaje o tome koliko se s godinama udaljila od svoje istinske prirode. Strahovi – od jednostavnih, gotovo trivijalnih sukoba, do duboko ukorijenjenih strahova od nepoznatog – počeli su preuzimati kontrolu.

"Kada sam počela obraćati pozornost, uvidjela sam koliko često izbjegavam sukobe. Navikla sam se reći da je to znak zrelosti. Ali u srcu tih situacija leži strah da nekoga ne uvrijedim. Ako se nisam mogla suprotstaviti manjim izazovima, kako bih mogla pronaći hrabrost za one veće?"

Inspiracija iz prošlih vremena: Lekcije Eleanor Roosevelt

U svijetu u kojem se često okrećemo modernim idolima, teško je ignorirati utjecaj Eleanor Roosevelt – žene koja je, unatoč tituli i poziciji, postala simbol prave hrabrosti. 

Njezin život, ispunjen borbama protiv društvenih nepravdi i osobnih demona, oblikovao je filozofiju koja nas i danas uči da se istinska snaga ne mjeri odsutnošću straha, već sposobnošću da se, unatoč svemu, koračamo naprijed. 

Nije slučajno što je Hancock odabrala riječi Eleanor Roosevelt kao pokretačku silu svog projekta. Eleanor Roosevelt, bivša prva dama, nosila se s brojnim društvenim i osobnim izazovima, a ostala je trajno nadahnuće za sve nas koji se borimo da budemo bolja verzija sebe.

Upravo su dijelovi knjige koji opisuju život Eleanor i u kojima autorica izdvaja njene motivacijske citate ono što su sve članice Book Kluba izdvojile kao najinsprativnije i najzanimljivije dijelove knjige. 

Učinite svakoga dana jednu stvar koja vas plaši

Poziv legendarne izjave Eleanor Roosevelt da svaki dan učinimo nešto što nas plaši postao je ne samo inspiracija, već i praktičan plan za promjenu Noelle Hancock. Upravo ta filozofija omogućila je Noelle da, nakon iznenadnog otkaza, prepozna priliku u nevolji i krene putem koji je, iako je bio prepun neizvjesnosti, obećavao novu, autentičnu budućnost koja vrlo često nije ono što smo si sami zadali i mislili da želimo da bude. 

Njezin projekt, koji se proteže kroz cijelu knjigu, ispunjen je primjenjivim izazovima – od nastupa kao stand-up komičarka i pjevanja karaoke, do adrenalinskih avantura poput skakanja padobranom, pilotiranja, ronjenja s morskim psima te penjanja na Kilimandžaro.  Svaka nova aktivnost bila je suočavanje s vlastitim granicama, mali korak prema osnaživanju unutarnjeg glasa koji je dugo bio utišan.

Zanimljivo je kako, suočavanje s onim, što neke članice Materia Book Cluba nazivaju “nepotrebnim strahovima” (poput plivanja s morskim psima ili pilotiranja), često otkriva nešto više od same hrabrosti – otkriva se i dublja istina o sebi samima. Možda nismo svjesno odabrali živjeti onakav život kakav živimo, već smo se navikli na sigurne, predvidljive obrasce. I to je sasvim u redu – tko ne voli ugodan život?

Međutim, kada se neočekivano suočimo s gubitkom onoga što smo mislili da je neophodno – kao što je Noelle izgubila posao koji je bio očigledan dio njezina identiteta – shvatimo da nas vlastiti strahovi sprječavaju da se otvorimo prema nečemu novom, prema životu koji zaista možemo izabrati. Često nismo imali hrabrosti provesti u djelo ono što smo željeli, jer smo zaključili da je previše kompliciran ili smo išli linijom manjeg otpora. 

Noelle u knjizi objašnjava - taj smo put  možda izabrali samo zato jer se onog drugog zapravo plašimo. 

Ta spoznaja često dolazi bolno, ali i oslobađajuće. Knjiga nas na zabavan način uči da je suočavanje sa strahom proces – proces koji zahtijeva iskrenost prema sebi, priznavanje vlastitih slabosti i, prije svega, odluku da se ne zadovoljavamo onim što nam je poznato.

Svaki dan, kada se odlučimo učiniti nešto što nas plaši, pokazujemo sebi da se možemo mijenjati, da možemo rasti i da smo sposobni preobraziti svoju budućnost, čak i ako ta budućnost nije onakva kakvu smo si nekada zamislili. 

“Ono što ne učiniš može biti razorna sila.”

Mnogi od nas drže svoje snove i ambicije pod ključem, ne iz razloga što nam nedostaje želja za promjenom, već zato što priznavanje vlastitih slabosti zahtijeva hrabrost – i ta hrabrost, kao i svaki drugi mišić, mora se vježbati. Nije tajna da je suočavanje s nepoznatim, sa onim strahovima koji nas tiho sputavaju, izazov koji ne dolazi lako.

Dio članica Materia Book Cluba kritizirao je ideju da se svakoga dana moramo suočavati s nepoznatim, objašnjavajući da su neki podvizi Noelle Hancock, od pjevanja karaoke do pilotiranja ili skakanja padobranom, činili površnima. Ili je bar način na koji ona o njima priča bio površan.

Ali,  s druge strane nije moguće da se ne zapitamo jesu li možda upravo te, naizgled „nepotrebne“ aktivnosti, imale moć otkrivanja nečeg mnogo dubljeg – jesu li prilika da se oslobodimo okova koje smo sami sebi postavili?

Ipak, smatram da strahovi, bili oni banalni ili duboko ukorijenjeni, predstavljaju barijere koje nas sprečavaju da živimo autentično. Ponekad je najgluplji pothvat da se riješimo sami sebe i svojih ograničenja i očekivanja dragocjen trenutak spoznaje i priznanja sebi da - vrijedimo. 

Emocionalna geografija: Mjesta gdje se susreću strah i hrabrost

Kroz stranice Moje godine s Eleanor, Hancock slikovito opisuje kako se emocionalna geografija našeg života sastoji od područja gdje se strah i hrabrost isprepliću. Njezine opise avantura dobro je promotriti i kao meditaciju o tome kako svaki susret s nepoznatim oblikuje našu unutarnju mapu.

Dok je stajala na rubu, spremna zakoračiti u nepoznato – bilo da se radilo o doslovnom skoku padobranom ili o simboličnom susretu s vlastitim demonima – osjećala je kako se njezin unutarnji svijet širi. Svaki izazov, ma koliko se činio nezasitnim, je poput komadića slagalice koji zajedno stvaraju potpunu sliku onoga tko smo. 

Iako je Hancock ovaj projekt napisala poput romana, čitateljima se ponekad čini teško poistovjetiti s njenim avanturama. Ponekad nezgrapni pothvati, poput plivanja s morskim psima ili pilotiranja, djeluju kao nešto što je lako učiniti, kao da im nedostaje dublja pouka. Međutim, upravo je tu – u samoj izloženosti, u činjenici da ova knjiga postoji – skrivena velika vrijednost. Strah, onaj tihi, unutarnji glas, teško je opisati riječima; ono što se događa u našoj nutrini često je previše apstraktno da bi se moglo jednostavno pretočiti u misli. Postoje samo osjećaji.

Mnogi od nas nemaju privilegiju posvetiti godinu dana vlastitom istraživanju, ali baš kao i svaka druga knjiga, i ova bi trebala poslužiti kao inspiracija, kao ogledalo. Pitanja poput: „Što ja stvarno mislim o sebi? Kako se nosim sa životom? Imam li hrabrosti nešto promijeniti?“ potiču nas da preispitamo svoje unutarnje stanje i postavimo temelj za stvarnu promjenu.

Današnji svijet, pun neizvjesnosti i promjena, zahtijeva od nas da preispitamo svoje prioritete. Globalne krize, promjene u načinu rada i neprekidni digitalni tokovi stvaraju dodatne pritiske – a u takvom okruženju, naš unutarnji glas, bilo da je pun straha ili hrabrosti, postaje ključan. Kako se suočavamo s tim izazovima, tako gradimo svoju emocionalnu geografiju – mapu koja nas vodi kroz svaki dan, kroz svaki neizvjestan korak.

Noelle Hancock u svojoj knjizi podsjeća nas na jednostavnu, ali moćnu istinu: hrabrost ne znači odsutnost straha, već odluku da, unatoč njemu, nastavimo koračati naprijed. 

Suočavanje s vlastitim strahovima – bilo da se radi o malim svakodnevnim izazovima ili o duboko ukorijenjenim sumnjama – ključ je transformacije i otpuštanja svih onih neostvarenih prilika koje nas sputavaju.

Dok razmišljamo o vlastitoj emocionalnoj geografiji, važno je zapamtiti da se naš život ne gradi samo onim što smo planirali. Ponekad se, suočavanjem s gubitkom onoga što smo mislili da je neophodno – kao što je Noelle izgubila posao koji je bio temelj njezina identiteta – otkriva da nas vlastiti strahovi sprječavaju da se otvorimo prema nečemu novom. 

Možda nismo svjesno odabrali živjeti život kakav živimo, već smo se navikli na sigurne, predvidljive obrasce. Ali kada se odvažimo prekinuti lanac samonametnutih ograničenja, često se otkriva dublja istina o sebi – spoznaja da, unatoč svemu, vrijedimo.