Meditacije: Učiti živjeti od Marka Aurelija u svijetu koji uvijek iznova iskušava našu snagu

Tema studenog u Materia Book Clubu bila je knjiga koja se mnogima čini kao nedostižan klasik – Meditacije Marka Aurelija.

Kad sam prijateljici spomenula da čitam ovu knjigu, nasmijala se i rekla: “Pa to je kao da već u osnovnoj polažeš Anatomiju na Medicini.” I priznajem, nešto u tome ima. Ne zato što je Aurelije težak za čitanje. Naprotiv, misli su mu nevjerojatno jednostavne, kristalno jasne. Teme kojima se bavi – smirenost, smrt, moralnost, unutarnji mir – su one s kojima se i danas suočavamo, usprkos razlici od dvijetisuće godina.

Svijet Aurelija nije manje nemiran od našeg. No, u njegovom pisanju prepoznajemo mudrost koju moderni čovjek često zaboravlja. To je sposobnost da se, usred svih tih promjena i gubitaka, okrene jednostavnosti i unutarnjem miru.

Marko Aurelije (26. travnja 121. – 17. ožujka 180.) znao je to i živio prema tome. Nekada slomljen tinejdžer kojeg je kao samohrana majka podizala, pronašao je spas u stoičkoj filozofiji. Zatim je, kao posljednji od Pet Dobrih Careva, pokušao spasiti umirući svijet kada je došao vladati Rimom. 

Kroz epohe, i dalje nas spašava snažnom osnovom svoje stoičke filozofije. Na Book Clubu smo, razgovarajući o knjizi, shvatile koliko nas ona dotiče. Postavlja nam ta najstarija pitanja. Kako pronaći mir u svijetu u kojem je nemir postao sjena koja ga stalno prati? 

Koliko toga zaista kontroliramo i kako se nositi s onim što ne možemo kontrolirati? 

Marko Aurelije je, unatoč svojoj moći, bio čovjek poput nas. Bio je sklon nemirima i suočen s gubicima. Njegove misli, zapisane kao osobni dnevnik, (knjigu Meditacije je on nazvao u početku Samome sebi) služe kao vodič za one koji traže smirenost i stabilnost u svijetu koji nas često lomi.

Ubrzan je život, a nesigurnost nas često obuzima. Ova knjiga je neprocjenjiv podsjetnik. Unutarnji mir i snaga  ne dolaze izvana. 

Svijet u kojem živimo se možda promijenio. No, ljudska potraga za smislom i stabilnošću ostaje ista. Kao da, unatoč vremenu, svi još učimo biti prisutni u vlastitom životu.

.

Unutarnji kompas usred oluje

Knjiga Marka Aurelija mogla bi biti unutarnji kompas za nas. On nije pisao Meditacije kao veliki car ili filozof. Pisao je kao čovjek koji se trudi preživjeti dan u svijetu gdje jedina konstanta postaje kaos. 

Vidimo, svijet se nije toliko promijenio u ovih 2000 godina. Danas nas taj svijet bombardira vijestima, promjenama i idejama. Kažu nam kako bismo trebali izgledati, ponašati se i razmišljati. Ali, unatoč važnim, unutarnjim stvarima, one su konstanta. Aurelijevi savjeti izgledaju kao čista jednostavnost i povratak temeljima. No, njihova primjena, kao i njemu, mnogo je teža u praksi. Upravo zato služe Meditacije. 

Aurelije u knjizi Meditacije piše sebi, kao i mi ponekad. U trenucima kad moramo uspostaviti neki red u neredu misli. Njegov najvažniji savjet? Okreni se onome što možeš kontrolirati – svom unutarnjem životu, svojim mislima, svojim reakcijama. 

U svijetu gdje su sve oči uprte izvana, on nas poziva da se suočimo sa sobom. Tamo, gdje smo najčešće nespremni kopati, trebamo pronaći mir.

Paraliza savršenstva i tajna jednostavnosti

Danas često vlada opsjednutost kontrolom – od vlastitih tijela do planova. Iz dana u dan, nameće se ideja da moramo biti najbolja verzija sebe.

Kada čitate Meditacije morate se zapitati - što ako je sve to što tražimo već tu? Što ako je umijeće života u tome da ga prihvatimo, a ne u tome da ga stalno pokušavamo poboljšati.

Aurelije piše o prihvaćanju promjena kao sastavnom dijelu života. Kad gledam oko sebe, jasno vidim taj paradoks -  s jedne strane otpor koji imamo prema promjenama, i onda tu potrebu da sve uvijek bude još bolje, ali isto. 

Život se, međutim bez obzira na naša očekivanja, stalno mijenja. Ljudi odlaze i dolaze, situacije se razvijaju i završavaju, a mi… mi, zapravo, pokušavamo zadržati kontrolu nad nečim što je po svojoj prirodi neuhvatljivo.

Suočavanje s vlastitim etiketama

Volimo ljude stavljati u okvire, davati im etikete i definicije. Najčešće upravo to radimo i sami sebi, u pokušaju da shvatimo tko smo, gdje pripadamo. 

Svi smo mi previše složeni, previše promjenjivi da bi nas jedan pojam, jedna etiketa, mogla obuhvatiti. Ipak, koliko često trošimo vrijeme stavljajući ljude u okvire, sudeći ih kroz vlastite filtre? Ponekad su ti okviri i nametnuti, ponekad ih sami biramo. 

Moramo se složiti da nam svima treba podsjetnik, drugi i njihova djela nisu važni - ono što je važno jest naša reakcija na njih. 

Ljudi prolaze, ali mi sa svojim stavovima, sa svojom dušom ostajemo u sebi i sa sobom.

Zato je važno da se obraćamo sami sebi. Kako ističe Aurelije, ako smo sami sa sobom dobro - ne treba nam odmor. Od sebe ne možemo pobjeći ni na moru, ni na selu, ni u planini. Ako smo sa sobom dobri, onda smo dobri i u kaosu prolaznosti. 

Paradoks prolaznosti

Koliko puta smo poželjeli zadržati trenutak, znajući da se sve mijenja? I koliko se često pitamo jesmo li uistinu prisutni?

Upravo taj paradoks – naša čežnja za besmrtnošću usred svijeta prolaznosti – tema je koja stalno navire dok smo čitale Aurelijeve misli. Piše o tome kao o nekoj vrsti neizbježnog suputnika.

„Smrt je naš prijatelj,” napisao je Rilke u jednoj izvanrednoj pismu iz 1923. godine, „upravo zato što nas dovodi u apsolutno i strastveno prisustvo sa svime što je ovdje, što je prirodno, što je ljubav.”

Smrt nas poziva da prepoznamo sadašnji trenutak, da ga ne prespavamo. I, možda, najveći izazov svakog od nas je upravo taj – biti prisutan u životu bez previše pokušaja da ga kontroliramo. 

“Smrt je, jednako kao i rođenje, misterij prirode: prvo spajanje, zatim rastakanje, jednih te istih počela. Što nipošto nije razlog za nelagodu - nekom inteligentnom stvoru to nipošto ne izlazi izvan reda niti se protivi načelima njegova ustroja”, piše Aurelije te dodaje:

“Ne, razmišljaj ovako: kao da si na smrtnome času: “star si, ne dopuštaj da taj tvoj um koji vlada i robuje i trenutka više - dosta potezanja uzda sebičnih poriva, dosta je nemira zbog vlastite sadašnjosti ili sumnji u budući usud.” 

Koliko često želimo da stvari ostanu nepromijenjene? A opet, brinemo se o stvarima koje nisu pod našom kontrolom. 

Stoicizam nas suočava s pitanjem – što bi se dogodilo da jednostavno stanemo? Da pustimo da život teče svojim tokom. Bez neprestanih pokušaja da ga oblikujemo prema svojim željama i očekivanjima? Suočiti se s tom idejom pasivnog prihvaćanja. No, ne odustati. Otpustiti teret koji smo sami sebi nametnuli. To su očekivanja, kontrola i potreba da uvijek znamo što će se dogoditi. To zvuči prilično oslobađajuće.

Da osjetimo vlastito disanje, da budemo svjesni trenutka u kojem jesmo. Umjesto da trčimo naprijed, opterećeni onim što bi moglo doći ili onim što se moglo dogoditi u prošlosti.  Marko Aurelije piše kako upravo ta prošlost i ta budućnost zapravo ne postoje. Postoji samo sadašnji trenutak i na njega jedino možemo utjecati. 

Otpuštanje kontrole kao ključ unutarnjeg mira

Koliko smo puta osjetili tjeskobu zbog stvari koje nisu u našim rukama? Zbog tuđih postupaka, nepredvidivih ishoda i situacija izvan naših planova? Čitajući Meditacije suočavamo se s istinom: ako naučimo pustiti kontrolu, možemo pronaći unutarnji mir usred najburnijih trenutaka.

Ponekad, u toj nepredvidivosti, otkrivamo dijelove sebe za koje nismo ni znali da postoje. Otkrijemo svoju sposobnost prilagodbe, snagu i sposobnost suosjećanja. 

Koliko histerije ponekad unosimo u sebe samo da se približimo toj prividnoj besprijekornosti?

Na našem Book clubu smo se zapitale koliko često težimo besprijekornom životu, bez boli i nesavršenosti, u kojem je sve uvijek onako kako želimo. 

Razgovor o Meditacijama podsjetio nas je da su iluzije besprijekornosti svakonevca u našem modernom životu. Prava ljepota života pak leži u nesavršenosti. U nepredvidivim trenucima koji nas oblikuju, čak i kad su teški ili nepravedni. 

Aurelije, čovjek koji je vladao carstvom i duboko preispitivao svoju dušu, kroz svoje misli i zapise pokazuje put. Onaj koji vodi do prihvaćanja života kakav jest, s punim srcem i otvorenim umom. 

"Život je onakav kakvo ti je razmišljanje", piše Aurelije. Sam sebi u različitim varijantama piše ovu izjavu koja, 2000 godina nakon, postoji kao, usudila bih se reći, apsolutna istina. 

Sva veličina života je u jednostavnoj prisutnosti.

Aurelije nam govori o životu koji nije oslobođen boli, straha ili nesigurnosti, već o životu koji sve to prihvaća. U svijetu koji nas stalno tjera da trčimo, možda nas stoicizam vraća najvažnijem: biti ovdje i sada. Moramo biti prisutni u trenutku, mirni u svojoj nesavršenosti, hrabri u suočavanju sa svijetom kakav jest.

Nasilje koje vršimo nad sobom i drugima

Razmišljam o toj nespremnosti da ljudima dopuštamo složenost. Sebe i druge stalno podvrgavamo suptilnom nasilju, pokušavajući ih smjestiti u našu shemu života. Koliko je to tek vidljivo danas, kada se svaka gesta, svaki trenutak može pretvoriti u definiciju, objaviti na društvenim mrežama i kategorizirati. A koliko nas zapravo uistinu, u najintimnijim trenucima, pati od tog nevidljivog nasilja koje stalno traži definicije i očekivanja.

Marko Aurelije bio je čovjek koji se borio s idejom identiteta – on nije bio samo car, nije bio samo filozof. Bio je čovjek. Njegove Meditacije pisane su iz želje da se oslobodi svih uloga koje su mu bile nametnute, svih etiketa. 

Koliko često mi, sami sebi, namećemo uloge koje nas sputavaju, pokušavajući ispuniti tuđa očekivanja? Koliko smo slobodni kad jednom pustimo ta očekivanja i dopustimo sebi da budemo samo ono što jesmo?

Stoicizam kao svjetlo u vremenu nesigurnosti

Istina je, koliko god se trudili, ne možemo kontrolirati svijet. Ne možemo kontrolirati ni druge ljude, ni situacije. Možemo, međutim, kontrolirati sebe. I tu, u tom prostoru, leži najveća sloboda.

Možda se to čini malim, gotovo suvišnim, ali ta kontrola nad sobom, nad vlastitim mislima i osjećajima, jedino je što uistinu imamo. 

Dok smo čitale Aurelijeve riječi - osjetile smo mir – kao da su te riječi koje govore iz davnina, bile vidovite i znale koliki će značaj i utjehu imati danas.  

Ne trebamo ništa više od samih sebe da budemo svoji. Zadržati kontrolu nad onim što je u nama. Trebamo pustiti sve izvanjsko. Odmaknuti od tuđih očekivanja, etiketa i pritisaka. A pogotovo od onih svojih, strogih pravila i načela prema samoj sebi.